Svemirska bolest
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kosmička bolest ili kosmički adaptacioni sindrom je skup poremećaja koji nastaje u organizmu kosmonauta i astronauta kao posledica dužeg boravka u kosmosu u uslovima mikrogravitacije (bestežinskog stanja). U mikrogravitaciji, ne postoji prirodno „gore“ ili „dole“, određeno od strane naših čula. Kosmonaut ne zna (na prvi pogled) čak ni položaj različitih delova tela, posebno ruke i noge, jer nedostaje težina da bi se stvorio osećaj gde se nalazi. Telo kosmonauta postaje „zbunjeno“ naglim promenama u odnosu na ono što je naučio na Zemlji i što i ovde očekuje.
Kosmička bolest | |
---|---|
Specijalnost | Svemirska medicina |
Klasifikacija i eksterni resursi | |
Sve duži boravak u kosmosu zbog nazadrživog razvoj kosmonautike u filogenski neadaptiranom organizmu[2] kosmonauta može izaziva čitav niz statičkih i dinamičkih poremećaja (vestibularnih, kardiovaskularnih, vizuelnih, neurovegetativnih, metaboličkih, lokomotornih, psihičkih...). Nepodudaranja između onoga što oči vide i onoga što telo oseća u uslovima mikrogravitacije, može izazvati kosmičku bolest. Naučnici smatraju da je to nešto slično bolesti kretanja, koja se može doživeti na Zemlji, npr. pri pokušaju putnika da čita knjigu u automobilu koji se kreće. Unutrašnje uvo detektuje kretanje automobila, ali oči (koje gledaju nepokretna slova u knjizi) ne reaguju na te promen.[1][3][4][5][6]
Kada kosmonauti odu u kosmos, mnogi od njih, će odmah doživeti kosmičku bolest. Dok su pojedini, malobrojni naizgled imuni, i najviše što mogu doživeti su simptomi blage glavobolje, vrtoglavice i mučnine. U ekstremnim slučajevima kod manje grupe kosmonauta dolazi do dugotrajnog povraćanja praćenog dehidriracijom i gubitkom telesne mase. Srećom, mozak kosmonauta se brzo prilagođava na ove uticaje, brzo uči i stiče poverenja u oči i reprogramira signale iz vestibularnog sistema koje usklađuje sa nastalim neslaganjem. Simptomi kosmičke bolest se ublažavaju nakon oko tri dana, boravka u kosmosu, mada pojedini kosmonauti (astronauti) mogu imati recidiv u bilo kom trenutku tokom misije.[1]
Telo čoveka je izuzetan i komplikovan sistem koji automatski detektuje i reaguje na dramatične ekološke promene koje ga okružuju, posebno nedostatak gravitacije. Celo telo učestvuje u ovom kompleksnom i brzom odgovoru na mikrogravitaciju, a aviofiziolozi sve više počinju da formiraju sliku o tome šta se dešava unutar tela u nedostatku gravitacije.[7] Zapravo, kosmička bolest je nepredvidiva – kada će se dogoditi i ko će od nje oboleti to je teško predvideti. Neki kosmonauti, koji pokazuju izuzetnu toleranciju na mučninu u toku vožnje na zemlji, na moru ili kada lete avionom, trpe najgore simptome po dolasku u kosmos. Ovo se dešava i na Zemlji, npr gimnastičar koji obavlja teške akrobacije na gimnastičkim spravama ili u parteru, i pri tome ne ispoljava simptome bolesti kretanja, može da se „razboli“ na Roler kosteru ili na zadnjem sedištu automobila u pokretu.[1] To govori, da je najverovatnije celokupni organizam sa brojnim funkcijama uključen u pojavu kosmičke bolesti, koja verovatno predstavlja složenu interakciju izazvanu narušenom ravnotežom između različitih organa[6]