Kolonizacija Južne Amerike
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kolonizacija Južne Amerike proces je koji je počeo Kolumbovim otkrićem američkog kontinenta 1492. godine. Dvije godine kasnije su Portugal i Španjolska, dvije vodeće pomorske sile tog vremena, potpisale Sporazum iz Tordesillasa, kojim su dogovorile međusobnu podjelu neeuropskih teritorija. Sporazum je ustanovio zamišljenu crtu u smjeru sjever-jug 370 liga (2059 km) zapadno od Zelenortskih otoka, što je po prilici 46° 37' zapadne zemljopisne dužine. Dogovoreno je da sve zemlje zapadno od te crte pripadnu Španjolskoj, čime je obuhvaćena većina teritorija današnje Južne Amerike, dok bi sve zemlje istočno dobili Portugalci. Zbog nepreciznosti tadašnjih mjernih instumenata, općenito lošeg poznavanja zemljopisa te kasnijeg nepoštivanja sporazuma, Portugal je kolonizirao i neka područja zapadno od dogovorene crte (većinom teritorij današnjeg Brazila).[1]
S početkom 16. stoljeća, osvajači, u literaturi poznati kao konkvistadori (španjolski conquistador = "osvajač") u većoj su mjeri počeli iskorištavati prirodna bogatstva i indijansko stanovništvo. Dva su najpoznatija konkvistadora u početcima kolonizacije bili Hernán Cortés i Francisco Pizarro. Konkvistadori su isprva bili samo Španjolci, da bi se 1530-ih pojavili i Portugalci. Kako su i dogovorili Sporazumom iz Tordesillasa, teritorije su međusobno podijelili i od njih stvorili kolonije.
Domorodačko indijansko stanovništvo bilo je izloženo velikim zlostavljanjima, pljački, prisilnom radu te novačenju u vojne postrojbe. U velikom je broju umiralo od zaraznih bolesti koje su Europljani donijeli, kao što su gripa, boginje i tifus, a za koje Indijanci nisu imali razvijen prirodni imunitet. Afrički su robovi dovažani u velikom broju kako bi služili kao radna snaga, jer su se pokazali izdržljivijima od domaćeg stanovništva; u ovome su posebno prednjačili Portugalci. Robovi su radili najnapornije poslove na plantažama šećerne trske i u rudnicima zlata.
Konkvistadori su pokrštavali domorodačko stanovništvo, nametali uporabu španjolskog ili portugalskog jezika te uništavali njihove običaje i kulturu, posebice zlatne i srebrne kipove i artefakte, koje bi pretopili prije prijevoza u Europu. U svemu tome su tek djelomice uspjeli, jer su u dosta slučajeva domorodačke skupine kršćanstvo stopile sa svojim politeističkim vjerovanjima, a do danas su se održali i brojni autohtoni jezici, kao što su guaraní, ajmarski, kečuanski i drugi. Vremenom su se Indijanci i europski imigranti pomiješali, tvoreći tzv. mestike. Tako su, primjerice, mestici s područja Anda potomci indijanskih majki i europskih (španjolskih) očeva.
Kraj razdoblja kolonizacije nastupio je početkom 19. stoljeća, ratovima za neovisnost od španjolske i portugalske vlasti.