Borba za neovisnost Latinske Amerike
From Wikipedia, the free encyclopedia
Borba za neovisnost Latinske Amerike proces je čiji se glavni dio odigrao između 1810. i 1820. godine i predstavlja oslobađanje španjolskih, portugalskih i francuskih kolonija od vlasti metropola i formiranje samostalnih država. Na ovaj proces utjecaj su imali kako događaji unutar kolonija tako i međunarodni događaji, prije svega pojava prosvjete i Francuska revolucija, Američki rat za neovisnost i Napoleonovo zaposjednuće Španjolske.
Ova se borba ne može usporediti s procesom dekolonizacije koji se odvijao sredinom 20. stoljeća u Africi i Aziji. Iako je u oba slučaja riječ o emancipaciji naroda, ratovi za neovisnost u Latinskoj Americi nisu bili ratovi potlačenih i tlačitelja, već ljudi istog društvenog statusa, čija je borba predstavljala sudar vladajuće strukture kolonija s metropolom. U procesima koji su se odigrali u Africi i Aziji sukobili su se kolonijalni gospodari i potlačeno stanovništvo koje je ustalo protiv takvog sustava.
Početak i završetak procesa borbe za neovisnost Latinske Amerike povjesničari smještaju u različite vremenske okvire. Najveći broj se slaže da to razdoblje traje oko pola stoljeća, od sedmog desetljeća 18. do trećeg desetljeća 19. stoljeća (osim Kube, koja je stekla neovisnost dosta kasnije, 1898.), to jest, od vidnih idejno-političkih utjecaja revolucionarne misli Europe do međunarodnog priznanja latinskoameričkih država. Ovi događaji nastavit će se građanskim ratovima i sporom stabilizacijom.
Gospodarski, socijalni i politički procesi koji su doveli do oslobađanja ne događaju se istodobno u svim dijelovima Latinske Amerike, niti su oni neposredno povezani istim neposrednim uzrocima. Naprotiv, dijele ih vremenske, etničke i socijalne razlike i izrazit lokalizam.
Rat za neovisnost u Latinskoj Americi vode potomci bijelih doseljenika (kreolci) protiv metropole kao secesionistički rat i to je uglavnom samo njihova borba oko vlasti, a ne i borba širokih slojeva naroda. Indijanci, crni robovi i slobodni crnci nisu ostvarivali vlastite interese u tom ratu. Bili su često angažirani u interesu španjolske monarhije protiv separatizma svojih gospodara, zemljoposjednika i lokalnih vlasti. Čileanski povjesničar Jaime Eyzaguirre kao dokaz navodi da je od 87 000 rojalista (1820.) svega trećina bila iz metropole, a da je u bici kod Ayacucha od 9 000 vojnika na strani rojalista svega 500 bilo iz Španjolske.