Zelena revolucija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zelena revolucija odnosi se na razdoblje istraživačkih inicijativa i prenosa tehnologija između 1930-ih i 1960-ih koje su značajno povećale stopu svetske poljoprivredne proizvodnje, posebno u razvijenom svetu, a čiji se učinak počeo osećati od 1960-ih nadalje.[2] Inicijativu je vodio Norman Borlaug, „otac zelene revolucije”, kome mnogi pripisuju da je time spasao milijardu ljudi od izgladnjivanja,[3] te je za svoje zasluge dobio Nobelovu nagradu za mir 1970. Borlaug je razvio varijante izdašnih žitarica, ekspanziju infrastrukture navodnjavanja, modernizaciju tehnika rukovođenja, distribuciju hibridnih sjemenki, sintetičkih gnojiva i pesticida za farmere. Komisija je ovako objasnila dodjelu Nobelove nagrade Borlaugu:
Ovaj program, zajednički poduhvat meksičke vlade i fondacije Rokefeler, je uključivao naučna istraživanja u genetici, uzgoj biljaka, patologiju, entomologiju, agronomiju i tehnologiju žitarica kao i nauku o tlu. Za dvadest godina, bio je spektakularno uspešan u pronalaženja pšenice koja je izdašna, ima kratku slamku te je otporna na bolesti. Njegov naučni cilj je ubrzo poprimio praktičnu i humanitarnu dimenziju: odlukom da se nove žitarice rasprostranjeno uzgajaju uspeo je nahraniti gladne ljude širom sveta - te je time dobio, kako sam navodi, „privremeni uspeh u ljudskom ratu protiv gladi i nestašice”.[4]
Pojam „zelena revolucija” prvi je put upotrijebio Vilijam God, upravnik USAID-a, koji je primetio široko usvajanje ovih novih tehnologija.[5]
Svetsko stanovništvo je do 2016. poraslo za četiri milijarde ljudi od početka zelene revolucije te mnogi smatraju da bi, bez te revolucije, vladali puno teži uslovi gladi i pothranjenosti u svetu. Indija je, na primer, usvajanjem ove tehnike povećala proizvodnju pšenice sa 10 miliona tona 1960-ih na 73 miliona tona 2006.[6] Prosečna moderna osoba konzumira 25% više kalorija dnevno od osoba pre zelene revolucije.[7] Između 1950. i 1984, zelena revolucija je povećala svetsku proizvodnju žitarica za 160%.[8]
Kritičari naglašavaju da je zelena revolucija imala i nedostataka u vidu smanjivanja prehrambene sigurnosti za veliki deo stanovništva zbog upotrebe pesticida i preusmeravanje polja za proizvodnju žitarica za prehranu životinja.[9]