Osnovni elementi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Osnovni elementi se obično odnose na koncepte zemlje, vode, vazduha, vatre i (kasnije) etra, koji su predloženi da bi se objasnila prirodu i složenost sveukupne materije u smislu jednostavnijih supstanci.[1][2] Drevne kulture u Grčkoj, Persiji, Vavilonu, Japanu, Tibetu i Indiji imale su slične spiskove, pri čemu se ponekad u lokalnim jezicima „vazduh” nazivao „vetar”, a peti element „prazninom”. Kineski sistem Vu Sing navodi drvo (木 ), vatru (火 ), zemlju (土 ), metal (金 ) i vodu (水 ), mada su oni opisani više kao energije ili prelazi, nego kao vrste materijala.
Osnovni elementi | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Kina Hinduizam i Budizam |
Ove različite kulture, pa čak i pojedinačni filozofi, imali su veoma različita objašnjenja o njihovim atributima i tome kako su se povezali sa opaženim pojavama i kosmologijom. Ponekad su se te teorije preklapale s mitologijom i bile personificirane u božanstvima. Neke od tih interpretacija uključivale su atomizam (ideja o vrlo malim, nedeljivim delovima materije), dok su druga tumačenja smatrala da su elementi deljivi na beskonačno male komade bez promene njihove prirode.
Dok je klasifikacija materijalnog sveta u drevnoj Indiji, helenističkom Egiptu i drevnoj Grčkoj u vazduh, zemlju, vatru i vodu bila više filozofska, tokom islamskog zlatnog doba srednjovekovni naučnici sa Bliskog Istoka koristili su praktična, eksperimentalna promatranja za klasifikaciju materijala.[3] U Evropi se starogrčki sistem Aristotela u neznatnoj meri razvio u srednjovekovni sistem, koji je prvi put u Evropi postao podložan eksperimentalnoj verifikaciji tokom 1600-ih, tokom naučne revolucije.
Savremena nauka ne podržava klasične elemente kao materijalnu osnovu fizičkog sveta. Atomska teorija klasifikuje atome u više od stotinu hemijskih elemenata kao što su kiseonik, gvožđe i živa. Ovi elementi formiraju hemijska jedinjenja i smeše, a pod različitim temperaturama i pritiscima, ove materije mogu da poprime različita stanja materije. Najčešća stanja su: čvrsto, tečno, gasno i plazma, i ona imaju atribute klasičnih elemenata zemlje, vode, vazduha i vatre, ali ova stanja nastaju zbog sličnog ponašanja različitih vrsta atoma na sličnim energetskim nivoima, a ne zbog toga što je sadržana određena vrstu atoma ili određena vrstu supstance.
Osnovni elementi (često četiri elementa) predstavljaju koncept koji su mnogi stari filozofi koristili kako bi objasnili strukturu prirode. Grčka verzija ovih ideja potiče iz presokratske filozofije i prisutna je tokom celog srednjeg veka i renesanse i snažno je uticala na evropsku filozofsku misao, nauku i kulturu. Taj je koncept, međutim, postojao još na drevnom Istoku, a bio je raširen u Indiji i Kini, gde je predstavljao jedno od temeljnih načela budizma i hinduizma, posebno u jednom ezoteričnom kontekstu. Savremeni naučni periodni sistem elemenata i koncept sagorevanja (vatre) mogu se smatrati naslednicima ovakvih starih koncepata.