Izbeglička kriza u Venecueli
From Wikipedia, the free encyclopedia
Venecuelanska migraciona i izbeglička kriza (poznata i kao Bolivarska dijaspora) je najveća zabeležena izbeglička kriza u Americi,[8] i odnosi se na emigraciju miliona Venecuelanaca iz njihove matične zemlje tokom predsedavanja Uga Čaveza i Nikolasa Madura usled Bolivarske revolucije.[1][2][9] Revolucija je bila pokušaj Čaveza, a kasnije i Madura, da se uspostavi kulturna i politička hegemonija,[10][11][12] koja je kulminirala krizom u bolivarskoj Venecueli.[13] Nastala izbeglička kriza upoređuje se sa krizama sa kojima su se suočili kubanski prognanici, sirijske izbeglice i one zemlje pogođene evropskom migrantskom krizom.[14][15] Bolivarska vlada porekla je postojanje bilo kakve migracione krize, navodeći da Ujedinjene nacije, i drugi akteri, pokušavaju da opravdaju stranu intervenciju unutar Venecuele.[16]
Deeo krize u Venecueli | |
Druga imena | Bolivarska dijaspora |
---|---|
Datum | 1999–još uvek (glavna faza od 2015) |
Lokacija | Venezuela |
Uzrok | Socijalni problemi, politička represija, nasilje, ekonomski pad, korupcija, siromaštvo, cenzura, nezaposlenost, hiperinflacija, nedostatak, neuhranjenost, kršenje ljudskih prava i ostalo[1][2][3] |
Ishod |
|
Američki nedeljni časopis Njuzvik je opisao „bolivarsku dijasporu“ kao „masovni preokret bogatstva“, gde je „preokret“ poređenje sa visokom stopom imigracije u Venecueli tokom 20. veka.[2] U početku su bogati Venecuelanci i obrazovani naučnici emigrirali za vreme Čavezovog predsedništva. Međutim to se promenilo, kako su se uslovi u zemlji pogoršavali, i zemlju su počeli da napuštaju i Venecuelanci srednje i niže klase.[17] Zbog velikog broja obrazovanih i kvalifikovanih emigranata, naciju je pogodio veliki odliv mozgova.[18][19] Nakon razočaranja opozicionom politikom, zemlju su napustili i Venecuelanci suprotstavljeni predsedniku Maduru,[20] što je rezultiralo povećanom podrškom Madurovoj vladi. Tokom krize, Venecuelanci su često anketirani o svojoj želji da napuste rodnu zemlju,[21] a preko 30 procenata ispitanika u anketi iz decembra 2015. godine izjavilo je da planiraju da trajno napuste Venecuelu.[22] Procenat se gotovo udvostručio sledećeg septembra, sudeći prema Datinkorpu (agencije iz Karakasa), kada je 57 odsto ispitanika želelo da napusti zemlju.[23] Do sredine 2019. godine preko četiri miliona Venecuelanaca, odnosno oko 13 procenata stanovništva države, emigriralo je od početka revolucije, odnosno od 2. februara 1999. godine.[7][24][25]
Ujedinjene nacije su predviđale da će do kraja 2019. biti evidentirano više od 5 miliona emigranata tokom venecuelanske krize, što je preko 15% stanovništva.[26] Studija instituta Brukings (енгл. ), s kraja 2018. godine, sugerisala je da će broj emigranata 2019. godine dostići broj od 6 miliona što je bilo približno 20% stanovništva Venecuele u 2017. godini.[27] Anketa agencije Konsultares 21 (шп. ) iz sredine 2019. godine procenila je da je već dostignut broj od 6 miliona Venecuelanaca koji su pobegli iz zemlje.[5][28] Toliko izbeglica bilo je i tokom sirijskog građanskog rata koji se u to vreme se smatrao najgorom humanitarnom katastrofom na svetu.[28][29]