Indijski pokret za nezavisnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Indijski pokret za nezavisnost bio je niz aktivnosti sa konačnim ciljem okončanja britanske vladavine u Indiji. Pokret je ukupno trajao 90 godina (1857–1947).
Prvi nacionalistički revolucionarni pokret pojavio se u Bengalu (današnji Zapadni Bengal i Bangladeš), ali su se kasnije ukorenili u novoformiranom Indijskom nacionalnom kongresu sa istaknutim umerenim vođama koji su tražili samo svoje osnovno pravo da se prijave za ispite u Državnoj službi Indije (Britanska Indija), kao i više prava, ekonomskih po prirodi, za zemljoradnike. U ranom delu 20. veka došlo je do radikalnijeg pristupa političkoj samoupravi koji su zastupali lideri kao što su Lal Bal Pal, Aurobindo Goš, V. O. Čidambaram Pilaj. U poslednjim fazama borbe za samoupravu od 1920-ih pa nadalje Kongres je usvojio politiku Mohandasa Karamčanda Gandija protiv nenasilja i građanske neposlušnosti, i nekoliko drugih kampanja. Nacionalisti poput Subaša Čandra Bosea, Bagata Singa, Baga Džatina, propovedali su oružanu revoluciju za postizanje samouprave. Pesnici i pisci kao što su Subramanija Barati, Rabindranat Tagor, Muhamed Ikbal, Džoš Malihabadi, Mohamad Ali Džouhara, Bankima Čandra Čatopadija i Kazi Nazrul Islam koristili su književnost, poeziju i govor kao oruđe za političko osvešćivanje. Feministkinje poput Sarojini Najdu i Begum Rokeja promovisale su emancipaciju indijskih žena i njihovo učešće u nacionalnoj politici. Bhimrao Ramdži Ambetkar se zalagao za problem ugroženih delova indijskog društva u okviru šireg pokreta samouprave. Period Drugog svetskog rata doživeo je vrhunac kampanja Avgustovskog pokreta na čelu sa Kongresom, i pokreta Indijske nacionalne armije koji je vodio Subaš Čandra Bose.
Indijski pokret samoupravljanja bio je masovni pokret koji je obuhvatao različite slojeve društva. Takođe je bio podložan procesu stalne ideološke evolucije.[1] Iako je osnovna ideologija pokreta bila antikolonijalna, podržana je vizijom nezavisnog kapitalističkog ekonomskog razvoja, zajedno sa sekularnom, demokratskom, republičkom i građansko-libertarijanskom političkom strukturom.[2] Posle 1930-ih, pokret je poprimio snažnu socijalističku orijentaciju.[1] Rad ovih različitih pokreta na kraju je doveo do Indijskog zakona o nezavisnosti iz 1947, kojim je okončano sizerenstvo u Indiji i stvaranje Pakistana. Indija je ostala domen krune do 26. januara 1950, kada je na snagu stupio Ustav Indije kojim je uspostavljena Republika Indija; Pakistan je bio dominion do 1956. godine, kada je usvojio svoj prvi republički ustav. Godine 1971, Istočni Pakistan je proglasio nezavisnost Narodne Republike Bangladeš.