Francuska opera
From Wikipedia, the free encyclopedia
Francuska opera je jedna od najznačajnijih evropskih operskih tradicija koju čine dela Ramoa, Berlioza, Gunoa, Bizea, Masnea, Debisijaa, Ravela, Pulanka i Mesijana. Pored Francuza, mnogi inostrani kompozitori odigrali su značajnu ulogu u razvoju francuske opere. Neki od njih su Lili, Gluk, Salijeri, Kerubini, Spontini, Mejenber, Rosini, Doniceti, Verdi i Ofenbah.
Istorija francuske opere započeta je na dvoru Luja XIV sa delom Cadmus et Hermione, francuskog kompozitora Žan-Batist Lilija 1673. godine. Međutim, i ranijih godina je postojalo eksperimentisanje sa ovim oblikom pozorišnog dela, od kojih je najpoznatije Pomone Roberta Kambera. Lili i njegov libretista Filip Kino, bili su tvorci „tragédie en musique“ (muzičke tragedije), pozorišnog formata u kojem su plesna muzika i horsko pevanje bili posebno istaknuti.[1] Lilijev najveći naslednik bio je Rober Kamber. Nakon Roberove smrti, nemački kompozitor Kristof Vilibald Gluk bio je pozvan da producira šest opera za francusku scenu, tokom 1770-ih godina. Njegovo delo pokazuju uticaj Roberove škole, ali pojednostavljenog oblika sa fokusom na dramu. Istovremeno, u Francuskoj je sredinom 18. vek još jedan žanr stekao popularnost: opera komika u kojoj su arije naizmenično koriste uporedo sa dijalogom.[2] Početkom 1820ih, Glukovu popularnost u Francuskoj preuzimaju dela Đoakina Rosinia.[3] Đoakinova kreacija „William Tell”, pomogla je stvaranju novog žanra poznatijeg kao Grand opera. Opere komike su i dalje imale ogroman uspeh u režijama Obera, Adama i Herolda. Pod uticajem ove dve struje, francuski kompozitor Ektor Berlioz borio se za svoju publiku. Njegovo epsko delo „Les Troyens” (Trojanci) doživelo je najveći uspeh tek stotinu godina nakon što je napisano.
U drugoj polovini XIX veka, francuskom scenom dominirala su operate Žaka Ofenbaha.[4] Napisao je 99 operata od kojih su najpoznatije „Plavobradi“, „Pariski život“, „Orfej u podzemlju“(iz koje je i čuveni ples kan-kan), „Lepa Jelena“ i opera „Hofmanove priče“. Opera Faust Šarla Gunoa bila je Karmen Žorža Bizea napisane u ovoj epohi postale su jedne od najpoznatijih francuskih opera.[5] Istovremono, veliki uticaj na francusku operu ostavila su dela Nemca Riharda Vagnera a kao najzanimljiviji odgovor na njegov uticaj bilo je jedinstveno remek delo Kloda Debisa „Peleas” i „Melisandra”.[6] U XX veku najistaknutiji operski kompozitori bili su Moris Ravel, Fransis Pulank i Olivije Mesijan.