Znakovni jezik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Znakovni jezik (takođe poznat i kao pokazni jezik ili pokazivanje) je jezik koji koristi manuelnu komunikaciju i govor tela da prenese značenje, naspram akustički prenetih obrazaca. Može da uključuje istovremeno kombinovanje oblika ruke, orijentacije i pokreta šaka, ruku ili tela i izražaje na licu da tečno izrazi misli govornika. Ovaj jezik deli mnoge sličnosti sa govornim jezicima (ponekad zvanim i „usmeni jezici“, što primarno zavisi od zvuka), zbog čega lingvisti oba smatraju prirodnim jezicima, ali takođe postoji i bitna razlika između znakovnih i usmenih jezika.
Gde god postoje zajednice gluvih, razvijaju se i znakovni jezici. Pokazivanje takođe može biti urađeno od osoba koje čuju, ali fizički su u nemogućnosti da govore. Dok koriste prostor za gramatiku koji govorni jezici ne koriste, znakovni jezici koriste iste lingvističke karakteristike i iste jezičke osobine kao usmeni jezici.[1][2] Stotine znakovnih jezika su u upotrebi u svetu, i koriste jezgra lokalnih kultura gluvih. Pojedini znakovni jezici dobili su neki vid pravnog priznanja, dok drugi nemaju nikakav status uopšte.
Često pogrešno shvatanje je da su svi znakovni jezici isti u celom svetu ili da je znakovni jezik međunarodni. Pored pidžin Međunarodnih znakova, svaka zemlja obično ima sopstveni, maternji znakovni jezik, a neke imaju više od jednog, iako znakovni jezici mogu deliti sličnosti između sebe, bilo u jednoj zemlji ili u više zemalja. Nije poznato koliko tačno znakovnih jezika postoji; izdanje Etnologa iz 2013 nabraja 137.[3]