Vatreno oružje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Vatrena oružja su specijalno projektovane i napravljene sprave - naprave koje velikim brzinama ispaljuju, jedan ili više projektila, koristeći dobijenu potisnu kinetičku energiju gasa oslobođenog u deliću sekunde sagorevanjem eksploziva, odnosno punjenja, u metku, odnosno cevi.[1][2][3][4] Projektil može da bude čvrst, tečan, gasovit ili sama energija, i može da bude slobodan, kao što su meci i artiljerijski šrapneli, ili zarobljen, kao što je slučaj sa tazerskim sondama i harpunima za kitove. Sredstva projekcije variraju u zavisnosti od dizajna, mada su projektili obično je pod uticajem pritiska gasa, proizvedenog bilo brzim sagorevanjem propelanta ili komprimiranim i uskladištenim mehaničkim sredstvima, koja deluju na projektil unutar otvorene cevi poput klipa. Zatvoreni gas ubrzava pokretni projektil duž cevi, dajući dovoljnu brzinu da se održi let projektila nakon prestanka dejstva gasa na kraju cevi. Alternativno, može se primeniti ubrzavanje generisanjem elektromagnetnog polja, u kom slučaju cev nije neophodna, već se koristi vođica. Ako se pritisak gasa ostvari putem mehaničke kompresije gasa umesto putem sagorevanja hemijskog propelanta, onda je tehnički oružje vazdušna puška, a ne vatreno oružje.[5]
Prvi uređaji koji su identifikovani kao oružje pojavili su se u Kini oko 1000. godine, kad su cevi od bambusa koje su sadržale barut i projektile od olovne sačme bile postavljene na koplja u vidu portabilnih personalnih vatrenih kopalja,[6], koja su kasnije korištena kao oružja za izazivanje šoka sa visokim učinkom u opsadi Deana 1132. godine. U 13. veku Kinezi su izumeli ručni top u vidu metalne cevi, koji se prema mišljenju mnogih smatra istinskom pretečom svog vatrenog oružja. Ova tehnologija se postepeno do 12. veka proširila kroz ostatak istočne Azija, južne Azije i Srednjeg istoka, a dospela je u Evropu tokom 13. veka.[7] Starija vatrena oružja su tipično koristila crni barut kao propelant, dok moderna oružja koriste bezdimni barut ili druge propelante.[8] Većina modernog vatrenog oružja (sa značajnim izuzetkom sačmarica sa glatkom cevi) ima žlebaste barele radi davanja rotacije projektilu čime se poboljšava stabilnost leta.
Moderna vatrena oružja se mogu opisati po njihovom kalibru (tj. njihovom prečniku otvora; on se daje u milimetrima ili inčima, npr. ) ili u slučaju sačmarica po njihovom gejdžu (npr. ); po tipu delovanja koji se koristi (zatvarač, poluga, vijak, pumpa, revolver, poluautomatski, automatski itd.) zajedno sa uobičajenim načinom rukovanja (ručno ili mehaničko postavljanje). Dalja klasifikacija može da uzima u obzir tip upotrebljene cevi (užljebljivanja) i dužinu cevi (24 inča), kao i mehanizam pucanja (npr. fitiljača,[9] kolašica,[10][11] kremenjača,[12][13] kapislara[14]) primarnu namenu dizajna (npr. lovačka puška), ili široko prihvaćeno ime određene varijacije (npr. Getlingov top[15][16]).
Strelci usmeravaju vatreno oružje na svoje ciljeve pomoću koordinacije oka i ruke, koristeći bilo mehaničke nišane ili durbine. Raspon preciznih pogodaka pištolja obično ne prelazi 110 yards (100 m), dok su puške precizne do 500 m koristeći mehaničke nišane, ili na dužim opsezima koristeći optička pomagala (meci mogu da budu opasni ili smrtonosni izvan njihovog preciznog opsega; minimalna sigurnosna udaljenost je mnogo veća od navedenog opsega). Namenski napravljene snajperske puške i protivmaterijalne puške su precizne na opsezima od više od 2000 m.[17]