Tristan i Izolda (opera)
From Wikipedia, the free encyclopedia
Tristan i Izolda (nem. Tristan und Isolde) je opera nemačkog kompozitora Riharda Vagnera. Komponovana je između 1857. i 1859. godine, a premijera je bila 10. juna 1865. u Narodnom pozorištu u Minhenu. Dirigovao je Hans fon Bilov.
- Za ostale upotrebe, v. Tristan i Izolda (razvrstavanje).
Tristan i Izolda | |
---|---|
Opće informacije | |
Libreto | Richard Wagner |
Predložak | Gottfried von Strassburg: Tristan (pp. s. XIII) |
Jezik | njemački |
Žanr | muzička drama |
Informacije o premijeri | |
Premijera | 10. jun 1865. Königliches Hof-und Nationaltheater, München, Kraljevina Bavarska |
Tristan i Izolda se smatra Vagnerovom najboljom i najinovativnijom pojedinačnom operom, a po mnogima je i najbolja opera ikada napisana. Opera se ističe zbog Vagnerovog majstorskog korišćenja hromatizma, tonalnosti (i atonalnosti) i harmonijske napetosti. Ovo delo je označilo početak raskida sa konvencionalnom harmonijom i tonalnošću i postavilo temelj klasične i ozbiljne muzike 20. veka. Takođe je izuzetno teška za izvođenje, zbog čega se i za prvog Tristana, mladog tenora Ludviga Šnora fon Karolsfelda, koji je umro par nedelja nakon premijernog izvođenja, verovalo da je umro od iscrpljenosti koju je izazvala ova uloga[1]. Zanimljivo je i da su dva velika vagnerijanska dirigenta umrla tokom izvođenja ove opere: Feliks Motl 1911. i Jozef Kajlbert 1968. I jedan i drugi su umrli tokom izvođenja drugog čina, kako se veruje, od stresa i snažne emocionalne reakcije koju izaziva ova opera[1].
Vagnera je za ovo delo inspirisala ljubavna afera sa Matildom Vezendonk, ali i filozofija Artura Šopenhauera. Libreto je napisao prema srednjovekovnoj romansi Gotfrida fon Strazbura, ali je i sam ubacio mnoge elemente u zaplet. Radnja prati sudbinu ljubavnika iz arturijanske legende, Tristana i Izolde.
U delu se ističe uvertira prvog čina, koja sadrži lajtmotive Tristana, Izolde i ljubavnog napitka i koja se razrešava tek u Izoldinoj završnoj ariji, koja je poznata kao „Izoldina smrt od ljubavi“ (nem. Isoldes Liebestod). Ovaj naslov je u stvari pogrešan, jer se „smrt od ljubavi“ u stvari odnosi na ljubavni duet u drugom činu, a sam Vagner je završnu ariju krstio „Izoldino preobraženje“ (nem. Isoldens Verklärung)[2].