Dictatus papae
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dictatus papae (sh. Papin diktat) je naziv za ukaz koji je godine 1075. donio rimski papa Grgur VII[1]kojim je, u skladu s načelima tzv. gregorijanske reforme sebi kao poglavaru Rimokatoličke crkve uzeo ne samo duhovnu vlast - odnosno isključivu nadležnost nad crkvom, uključujui investituru, nego i svjetovnu vlast. Te nadležnosti su, prema Grgurovim tvrdnjama, uključivala i pravo da smjenjuje svjetovne vladare, uključujući i samog (svetog rimskog) cara. Papino preuzimanje imperiuma, odnosno svjetovne vlasti, bio je čin bez presedana u srednjem vijeku, odnosno stvorio je kasniju kanonskopravnu podlogu za doktrinu od papinskom primatu nad svim vladarima i državama kršćanskog svijeta. Iako ne postoje dokazi da je Dictatus papae bio objavljivan (a prema nekim špekulacijama je u svom danas poznatom obliku napisan tek 1087. godine), historičari smatraju da je stvorio podlogu za dugogodišnji spor o investituri.