Bosansko-hercegovački ustanak
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bosansko-hercegovački ustanak (1875-1878), Hercegovački ustanak ili Nevesinjska puška je bio pretežno srpski ustanak podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv otomanske vlasti koji se ubrzo proširio na celu Bosnu i Hercegovinu.
Ustanike su podržale oružjem i dobrovoljcima Crna Gora i Srbija što je dovelo do otpočinjanja Srpsko-turskog rata i nastanka tzv. Velike istočne krize. U Bosnu su nagrnuli i mnogi Hrvati i Slovenci, pa čak i neki talijanski garibaldinci, koji su svi bili uvjereni da je na pomolu veliko budenje Južnih Slavena.[1][2] U srpnju 1876. Srbija i Crna Gora navijestile su rat Otomanskoj Carevini, sporazumevši se da će prva anektirati Bosnu a druga Hercegovinu. Ponašanje Srbije učvrstilo je ionako neprijateljski stav otomanskih vlasti prema pravoslavnom pučanstvu.[3] Bosanski namjesnik okupio je u vojsku koja je djelovala okrutno ali nedjelotvorno. Oni su, bojeći se općeg prevrata, počeli terorizirati seljake. Godine 1876. popaljeno je na stotine sela i pobijeno najmanje 5000 seljaka. Do kraja te godine broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popeo se na najmanje 100 000, a možda čak i na 250 000.[4][5][6][7] Godine 1877. i Rusija je navijestila rat Otomanskoj Carevini. U ustanku su se istakli Тripko Vukalović, Mićo Ljubibratić, Maksim Baćović, Lazar Sočica, Pera Tunguz, Pecija Petrović, Golub Babić, Jovan Gutić i Bogdan Zimonjić.
Posledica ustanka i ratova koji su vođeni protiv Otomanske imperije bio je Berlinski kongres 1878.godine na kome su Crna Gora i Srbija dobile nezavisnost i određena teritorijalna proširenja, ali ne i Bosnu i Hercegovinu koju je Austrougarska okupirala, iako je de jure ostala u sastavu Otomanske imperije.