Bitka kod Dobrog Polja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Od 1. januara do 13. septembra 1918. godine bio je zastoj na Solunskom frontu. Ovo vreme upotrebljeno je na pojačanje fronta i na pripremu odlučne ofanzive. U ovom cilju, Komandant savezničkih snaga na Solunskom frontu general Franše d'Epere, sazvao je 3. jula konferenciju, kojoj je prisustvovao Načelnik Štaba srpske Vrhovne Komande vojvoda Mišić.
Bitka kod Dobrog Polja | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Deo Balkanskog fronta (Prvi svetski rat) | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
Kraljevina Bugarska Nemačko carstvo |
Kraljevina Srbija Francuska | ||||||
Komandanti i vođe | |||||||
Georgi Todorov Fridrih von Šolc |
Aleksandar I Živojin Mišić Petar Bojović Stepa Stepanović Luj Franše d' Epere | ||||||
Snaga | |||||||
26 bataljona i 146 artiljerijskih oruđa 80 aviona [1] |
75 bataljona, 16 eskadrona, 578 artiljerijskih oruđa, 2600 puškomitraljeza 200 aviona[1] | ||||||
Žrtve i gubici | |||||||
ogromni | laki |
Pripreme za odlučnu ofanzivu na celom frontu počinju 6. jula, i traju sve do 13. septembra 1918. Osnovna ideja plana za ofanzivu bila je da se napadom srpskih armija u planinskom predelu između Sušice i Lešnice izvrši proboj neprijateljskog fronta na širini od 30 kilometra a zatim brzom ofanzivom, proširiti front proboja i energičnim napredovanjem doći do linije - Demir Kapija - Kavadarci.
Posle zaključenja brestlitovskog mira 3. marta 1918., nije došlo do očekivanog poboljšanja situacije na Istočnom frontu. Mir koji je Nemačka nametnula novoustanovljenoj Sovjetskoj Republici, zadržavajući pod okupacijom prostrane teritorije na istoku Evrope, bio je prinudni mir koji se svakog trenutka mogao pretvoriti u nov oružani sukob. 3bog toga je nemačka Vrhovna komanda, i u trenucima kada je predosećala da se njeno preimućstvo na Zapadnom frontu približava kritičnoj tački, morala da zadrži na istoku oko 600.000 vojnika, odnosno 53 divizija i 13 mešovitih brigada, koje su u Francuskoj mogle da odlučno utiču na povoljan ishod rata.[2]
Smanjenje nemačkih snaga na solunskom frontu uprkos energičnom protivljenju bugarske Vrhovne komande, primoralo je Bugare da počnu da prebacuju svoje snage iz Dobrudže čim je zaključeno primirje sa Rumunijom. Krajem 1917. prebačeno je sa rumunskog na makedonski front 18 bataljona, 20 eskadrona i 34 baterija. Tada je Bugarska na južnom frontu imala blizu 400.000 vojnika i Nemci oko 70.000 vojnika. Posle potpisivanja separatnog mira sa Rumunijom, Bugari sc nastavili prebacivanje snaga iz Dobrudže u Makedoniju i Nemci svojih iz Makedonije na zapadni front u Francusku, tako da su uoči ofanzive na makedonskom frontu imali 626.000 vojnika, od kojih su 30.000 bili Nemci. Neposredno pred početak savezničke ofanzive, Nemačka je prebacila sa Krima (kojeg je dobila od Sovjetske Rusije Brest-litovskim mirom) u Makedoniju 3 bataljona i jedan artiljerijski puk. Ova ojačanja upućena su u dolinu Strume na raspolaganje bugarskoj 2. armiji. Posle velikog smanjenja nemačkih efektiva, bugarska armija, prema mišljenju načelnika štaba bugarske Vrhovne komande generala Nikole Žekova, uprkos opštoj mobilizaciji i maksimalnom angažovanju sopstvenih snaga, nije bila sposobna za ofanzivna dejstva protiv Antantinih armija na Solunskom frontu. On je, čak, sumnjao u njenu sposobnost da uspešno brani svoj južni front u slučaju Antantine ofanzive.[3]