Zelena gradnja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zelena gradnja odnosi se na cjelokupni proces osmišljavanja, projektiranja, uporabe i održavanja temeljen na principu održivosti, a sustavom međunarodnih certifikata ocjenjuje se njihova izvedba sa strane mnogih aspekata.
Ti aspekti mogu biti: koliko je dobro iskorišten građevinski prostor, zbrinjavanje otpada, potrošnja vode, povezanost sa susjedima te servisima koje korisnici mogu koristiti. Aspekti se odnose i na krajobraz, interijer, efikasnost potrošnje energije, ugodnost atmosfere. Cilj je stvoriti ambijent koji je korisnicima ugodan, ne bazira se sve na samoj uštedi energije. Važna stavka su i materijali koji se koriste, emisija stakleničkih plinova i korištenje obnovljivih izvora energije.
Moglo bi se reći, zelena gradnja odnosi se na cjelokupnu funkcionalnost objekta kroz njegovo cijelo životno razdoblje. Ušteda energije predstavlja najbolji način smanjenja emisije stakleničkih plinova, no dobro projektirane i održavane zelene zgrade idu i dalje od toga. Naime, zelene zgrade općenito privlače veći broj potencijalnih kupaca, bolje su popunjene i više vrijede. Sličan pojam je prirodna gradnja koja se od zelene razlikuje po tome što se više fokusira na korištenje materijala u gradnji koji su lokalno dostupni, ne nužno na uštedu energije.[1]