Sjevernoamerički Indijanci
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sjevernoamerički Indijanci, sjeverna grana Indijanida, prastanovnika Sjeverne Amerike čiji su preci, prema teoriji o Beringovom prolazu,[1] navodno porijeklom iz Azije, odakle su se na sjevernoameričko tlo, iz Sibirije prešavši na Aljasku, naselili za vrijeme posljednjeg ledenog doba, prešavši preko Beringovog prolaza.
O beringovoj teoriji prvi govori jezuitski svećenik Jose de Acost (1539-1600). Prema njemu prelazak je bio moguć zbog ledenog mosta kojeg naziva Beringia. Na područje Sjeverne Amerike različite skupine Indijanaca postepeno prelaze prije nekih 20.000 godina krečući se prema prema jugu u različitim smjerovima, uz povremena vraćanja i skretanja, raširivši se sve do krajnjeg juga Južne Amerike.
Kako se međusobno Indijanci razlikuju, uočljivo je da im je i porijeklo različito, a postoji i teorija da neke njihove skupine vode porijeklo iz Polinezije.[2] Neke od skupina Indijanida na području Latinske Amerike poznate su kao brazilidi, centralidi, andidi, patagonidi i fuegidi.
Kako uopće među Indijanidima postoje rasne razlike, tako se donekle razlikuju i neke skupine sjevernih Indijanida. Jezično su podijeljeni su po brojnim porodicama, a kulturno se razlikuju po područjima na kojima su se nastanili.
Sjevernoamerički Indijanci su na području današnjeg SAD-a, Kanade i sjevernih dijelova Meksika razvili nekoliko tipova kulture, a prema tim kulturnim područjima dijelimo ih na: