Nuklearna energija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Nuklearna energija je energija čestica pohranjena u jezgri atoma. Jezgra se sastoji od protona i neutrona, koji su međusobno vezani jakim i slabim nuklearnim silama. Nuklearnim reakcijama dolazi do promjene stanja atomske jezgre, što znači da se broj ili vrsta čestica u jezgri mijenja. Ovisno o vrsti nuklearne reakcije, može doći do oslobađanja nuklearne energije, koja se može iskoristiti za proizvodnju električne energije u nuklearnim elektranama. Ona se oslobađa u procesima koji se odvijaju u zvijezdama (fuzija) te u procesima koje danas rabimo u nuklearnim elektranama (fisija), kao i u spontanim nuklearnim reakcijama.
Nuklearne elektrane proizvode oko 2,5% svjetske energije i 10% svjetske električne struje (podaci iz 2019.),[1] a SAD, Francuska i Japan zajedno daju oko 50% nuklearno generirane električne energije.[2]
2007. godine, Međunarodna agencija za atomsku energiju podnijela je izvještaj o postojanju 439 nuklearnih reaktora u pogonu u svijetu,[3] koje rade u 31 državi.[4] Također, izgrađeno je više od 150 pomorskih plovila koji koriste nuklearni pogon.
U tijeku je debata o korištenju nuklearne energije.[5][6][7] Zagovornici, kao što su svjetska nuklearna udruga (WNA) i Međunarodna agencija za atomsku energiju, tvrde da je nuklearna energija izvor održive energije koja smanjuje emisije ugljika.[8] Protivnici, kao što su Greenpeace i NIRS, vjeruju da nuklearna energija postavlja mnoge prijetnje ljudima i okolišu.[9][10][11]
Nuklearne nesreće uključuju černobilsku katastrofu (1986), nuklearnu katastrofu u Fukushimi (2011) i Three Mile Island katastrofu (1979).[12] Također je bilo nesretnih slučajeva s nuklearno pogonjenim podmornicama.[13][14][12] Međutim, sigurnosni protokol nuklearne energije je dobar kad se uspoređuje s mnogim drugim energetskim tehnologijama.[15] Istraživanja u svrhu porasta sigurnosti nastavlja se[16] i nuklearna fuzija bi se mogla koristiti u budućnosti.
Kina ima 25 nuklearnih reaktora u izgradnji, s planovima da izgradi mnogo više,[17] dok su u SAD-u licence gotovo pola reaktora produžene na 60 godina,[18] i planovi za izgradnju drugih dvanaest ozbiljno se razmatraju.[19] Međutim, Nuklearna katastrofa u Fukushimi, u Japanu 2011., potaknula je promišljanje nuklearne politike u mnogim državama.[20] Njemačka je odlučila zatvoriti sve svoje reaktore do 2022, a Italija je se odrekla nuklearne energije.[20] Nakon Fukushime, Međunarodna agencija za energiju prepolovila je svoju procjenu dodatnih nuklearnih kapaciteta koji bi se izgradili do 2035.[21]