Zuhapski mir
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zuhapski mir (perzijski: عهدنامه زهاب, turski: Ahadnāmah Zuhab), koji se naziva i Sporazum iz Qasr-e Shirina (turski: Kasr-ı Şirin Antlaşması), bio je sporazum između Osmanlijskog i Safavidskog Carstva, potpisan 16. maja 1639. godine.[1] Sporazum je okončao Osmanlijsko-Safavidski rat 1623-1639 i bio je posljednji sukob u gotovo 150 godina povremenih ratova između dvije države oko teritorijalnih sporova. Može se smatrati i potvrdom prethodnog Amasijskog mira iz 1555. godine.[2][3]
Vrsta | Mirovni sporazum |
---|---|
Potpisan | 17. maj 1639. (1639-05-17) |
Lokacija | Qasr-e Shirin, Safavidsko Carstvo |
Strane |
|
Sporazum je potvrdio podjelu teritorija u zapadnoj Aziji koje su prethodno držali Safavidi, kao što je trajni podjela Kavkaza između dvije sile, u kojem su Istočna Armenija, istočna Gruzija, Dagestan i Širvan ostali pod kontrolom Safavidskog Carstva, dok su zapadna Gruzija i veći dio zapadne Armenije u potpunosti došli pod osmanlijsku vlast. To je također uključivalo čitavu Mezopotamiju (uključujući Bagdad) koja je nepovratno ustupljena Osmanlijama,[4] kao i istočni Samche-Saatabago pod kontrolom Safavida, čime je Samche u cijelosti postao osmanlijski posjed.[5][6] Zuhapskim mirom, istočna Armenija je ostala više od osam decenija pod vladavinom Safavida, koji ju je razdvojio na dva administrativna regiona: provinciju Erivan i provinciju Karabah.[7]
Ipak, granični sporovi između Perzije i Osmanlijskog Carstva nisu okončani. Između 1555. i 1918. godine, Perzija i Osmanlije potpisali su ne manje od 18 sporazuma koji bi ponovo riješili njihove sporne granice. Tačna demarkacija prema ovom sporazumu će trajno početi tokom 19. vijeka, u suštini postavljajući grube obrise granice između današnjeg Irana i država Turske i Iraka, koja je bila osmanlijsko-perzijska granica do 1918. godine, kada je Osmanlijsko Carstvo izgubio svoje teritorije na Bliskom istoku nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Ipak, prema profesoru Ernestu Tuckeru, sporazum se može smatrati "kulminacijom" procesa normalizacije između njih koji je započeo Amasijskim mirom.[8] Za razliku od bilo kojeg drugog osmanlijsko-safavidskog sporazuma, Zuhab se pokazao kao "otporniji" i postao je "polazišna tačka" za gotovo sve dalje sporazume na diplomatskom nivou između dva susjeda.[9]