Sindrom hroničnog umora
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sindrom hroničnog umora (SHU) je najčešći naziv za stanje, ili stanja, iscrpljenosti, o kojemu se malo toga zna, i nepoznatog je uzroka. Drugi nazivi za ovaj sindrom su: postviralni sindrom umora, benigni mijalgički encefalomijelitis, mijalgički encefalomijelitis, sidrom hroničnog umora i imunološke disfunkcije. Simptomi SHU uključuju bolove u mišićima i zglobovima po cijelom tijelu; kognitivne smetnje; hroničnu, ponekad veoma tešku mentalnu i fizičku iscrpljenost, te još neke druge karakteristične simptome koji se jave kod dotad zdrave i aktivne osobe. Umor je čest simptom mnogih bolest, ali je SHU multisistemska bolest, i relativno je rijetka.[1] Dijagnoza se postavlja na osnovu većeg broja karakteristika, od kojih je najčešća teška mentalna i fizička iscrpljenost koja se pogoršava naporom, a traje najmanje šest mjeseci. Svi dijagnostički kriteriji zahtijevaju da simptomi nisu uzrokovani ni jednim drugim medicinskim stanjem. Pacijenti koji boluju od SHU mogu se žaliti i na druge simptome [2], kao što su mišićna slabost, kognitivna disfunkcija, imunološku preosjetljivost, ortostatsku netoleranciju (poremećaj autonomnog nervnog sistema koji se javlja kad osoba stoji), probavne smetnje, kliničku depresiju, slab imunološki odgovor, srčane i respiratorne smetnje. Nejasno je jesu li ti simptomi uzrokovani pridruženim bolesnim stanjima, ili pak imaju zajednički uzrok sa SHU.[3] Do potpunog ozdravljenja dolazi u samo 5-10% slučajeva.[4] Smatra se da je incidencija SHU u SAD 4 oboljela na 1000 odraslih.[5]
Na ovoj stranici koristi se jedan ili više šablona koji ne postoje. |
Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
Iz nepoznatih razloga SHU se javlja najčešće kod osoba u četrdesetim i pedesetim godinama života, i to češće kod žena nego kod muškaraca. [6][7] Smatra se da je prevalencija SHU među djecom i adolescentima manja [4], ali rezultati istraživanja o toj temi su protivrječni.[8] Nema niti jedne medicinske pretrage koja bi bila široko prihvaćena kao dijagnostičko sredstvo za SHU. Iako brojne pretrage mogu donekle pomoći u postavljanju dijagnoze, sama dijagnoza SHU postavlja se isključivanjem svih ostalih dijagnoza, što se temelji pretežno na pacijentovoj historiji bolesti i kriterijima simptoma.[9] Iako postoji opće slaganje da je SHU prijetnja zdravlju, kvaliteti života i produktivnosti oboljeloga, različite skupine liječnika, istraživača i boraca za prava pacijenata promoviraju različite nomenklature, dijagnostičke kriterije, hipoteze o uzroku, te liječenju; kao rezultat, postoje brojne proturječnosti o raznim aspektima ove bolesti. I sam naziv SHU je kontroverzan, jer, kako vjeruju laička udruženja i stručnjaci koji se bave ovom bolešću, trivijalizira ovu bolest, i zato nastoje promijeniti taj naziv.