Paljenje Reichstaga
From Wikipedia, the free encyclopedia
Paljenje Reichstaga (njem. Der Reichstagsbrand) je naziv za paljenja zgrade državnog parlamenta u Berlinu 27. februara 1933. Ovo je protumačeno kao jedan od najvažnijih događaja u osnivanju nacističke Njemačke i uzdizanju nacista.
Njemački nacisti zapalili su zgradu državnog parlamenta, što je Adolf Hitler iskoristio za preuzimanje vlasti i izgradnju sistema koji je prouzrokovao najveća stradanja u historiji čovječanstva. Reichstag u Berlinu planuo je 27. februara 1933. oko 21 sat.[1]
Podmetači požara optužili su komuniste i počeli žestok progon neistomišljenika. Iste noći uhapšeno je oko četiri hiljade ljudi, uključujući sve komunističke poslanike i rukovodioce, a dan nakon toga potpisana je Odredba za zaštitu naroda i države kojom su ukinuta osnovna građanska prava.
Krajem marta proglašen je Zakon o posebnim ovlastima, početkom maja raspušteni su sindikati, a u junu i julu i sve političke stranke. Progoni su se proširili i na poznate naučnike i umjetnike, pa su domovinu, među ostalima, morali napustiti Albert Einstein, Bertold Brecht, Erich Maria Remarque i porodice Thomasa i Heinricha Manna.
Već 20. marta, pod vodstvom SS-a, osniva se logor u Dachau, a ubrzo još njih šest. U julu 1933. u Njemačkoj ima oko 27 hiljada političkih zatvorenika, a na početku rata broj raste na milione.
Godine 1938. Jevreji su isključeni iz svih javnih službi i dobijaju posebne legitimacije. U martu te godine njemačke snage ulaze u Austriju, a godinu dana poslije okupiraju Češku.
Odgovornost za požar Reichstaga ostaje tema debate i istraživanja.[2][3] Neki historičari vjeruju, na osnovu arhivskih dokaza, da su paljevinu planirali i naredili nacisti kao operacija lažne zastave.[4][5] Zgrada je ostala u oštećenom stanju sve dok nije djelomično popravljena od 1961. do 1964. i potpuno obnovljena od 1995. do 1999.
Njemačka je 2008. posthumno pomilovala Van der Lubbea prema zakonu koji je uveden 1998. za ukidanje nepravednih presuda iz nacističkog doba.