Informacijsko doba
From Wikipedia, the free encyclopedia
Informaciono doba (također poznato kao kompjutersko doba, digitalno doba, silicijumsko doba ili doba novih medija) je historijski period koji je započeo sredinom 20. vijeka. Karakteriše ga brzi prelazak sa tradicionalnih industrija, uspostavljenih tokom industrijske revolucije, ka ekonomiji usredsređenoj na informacione tehnologije.[1] Početak informatičkog doba povezuje se sa razvojem tranzistora 1947.[1] optičkog pojačala 1957.[2] i Unix vremena [3] koje je počelo 1. januara 1970. godine. Ovaj tehnološki napredak imao je značajan uticaj na način na koji se informacije obrađuju i prenose.
Prema Mreži javne uprave Ujedinjenih nacija, Informacijsko doba je formirano kapitaliziranjem napretka računarske mikrominijaturizacije,[4] što je dovelo do moderniziranih informacionih sistema i internet komunikacija kao pokretačke snage društvene evolucije.[5]
Fremont Rider je 1945. izračunao da se biblioteka udvostruči svakih 16 godina kada ima dovoljno prostora.[6] Zalagao se za zamjenu glomaznih, raspadajućih štampanih djela minijaturiziranim analognim fotografijama u mikroformama, koje bi se mogle umnožavati na zahtjev korisnika biblioteka i drugih institucija.
Svjetski tehnološki kapacitet za skladištenje informacija porastao je sa 2,6 (optimalno komprimovanih) eksabajta (EB) u 1986. na 15,8 EB u 1993. godini; preko 54,5 EB u 2000; i na 295 (optimalno komprimovanih) EB u 2007.[7][8] Ovo je informativni ekvivalent manje od jednog CD-ROM-a od 730 megabajta (MB) po osobi 1986. godine (539 MB po osobi); otprilike četiri CD-ROM-a po osobi 1993. godine; dvanaest CD-ROM-a po osobi u 2000. godini; i skoro šezdeset jedan CD-ROM po osobi u 2007.[9] Procjenjuje se da je svjetski kapacitet za pohranjivanje informacija dostigao 5 zetabajta u 2014,[10] što je informativni ekvivalent 4.500 stokova štampanih knjiga od zemlje do Sunca.
Čini se da količina pohranjenih digitalnih podataka raste približno eksponencijalno, što podsjeća na Mooreov zakon. Kao takav, Kryderov zakon propisuje da količina raspoloživog prostora za pohranu izgleda raste približno eksponencijalno.[11][12][13][13]