Ibn-Haldun
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ibn Haldun (arapski: ابن خلدون Ibn Chaldūn, puno ime arapski: ولي الدين عبد الرحمن بن محمد بن محمد بن أبي بكر محمد بن الحسن Abu Zaid 'Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Khaldun al-Hadrami; 27. maj 1332. Tunis - 17. mart 1406. Kairo) bio je arapski historičar,[1] filozof[2], ekonomista, socijalni naučnik i islamski teoretičar koji je živio i stvarao u Tunisu. Iako je najpoznatiji kao historičar, u njegovoj filozofiji je značajna teorija o cikličnom shvatanju historije. Tu svoju teoriju predstavio je u djelu koje se sastoji iz sedam tomova "Opća historija" svjetske civilizacije. Historičari kao najznačajniji dio ovog djela smatraju Uvod (Muqaddima). Ovo njegovo djelo bilo je inspiracija mnogima pogotovo osmanlijskim historičarima poput Kâtip Čelebi Halife, Ahmed Dževdet Paše i Mustafe Naima koji su koristeći teorije iz njegove knjige Mukadima analizirali uspon i pad Osmanlijskog carstva.[3]
Ibn Haldun | |
---|---|
Rođenje | (1332-05-27) 27. maj 1332. Ifrikija Tunis |
Smrt | 17. mart 1406(1406-03-17) (73 godine) Kairo, Egipat |
Prebivalište | Tunis |
Narodnost | Arap |
Polje | historičar filozof islamski teoretičar demograf |
Poznat(a) po | Mukadima Opća historija |
Religija | islam |
Evropski naučnici 19. vijeka također su priznali značaj knjige i smatrali su Ibn Haldunu jednim od najvećih filozofa srednjeg vijeka.[4]
Haldun se smatra osnivačem sociologije[5] (iako će naziv "sociologija" doći tek sa Kontom), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definirao taj pojam uvodi arapski pojam umran.
Vjerovao je da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina.