Charles Dillon Perrine
From Wikipedia, the free encyclopedia
Charles Dillon Perrine (28. jula 1867 – 21. juna 1951.) bio je američki astronom na Lick opservatoriju u Kaliforniji (1893-1909) koji se preselio u Cordobu, Argentina, da prihvati poziciju direktora Argentinske nacionalne opservatorije (1909-1936). Opservatorija Cordoba pod Perrineovim vodstvom napravila je prve pokušaje da dokaže Ajnštajnovu teoriju relativnosti astronomskim posmatranjem skretanja svjetlosti zvijezda u blizini Sunca tokom pomračenja Sunca 10. oktobra 1912. u Cristini (Brazil) i pomračenja Sunca 21. augusta, 1914. u Feodosiji, Krim, Rusko carstvo. [1] Kiša 1912. i oblaci 1914. spriječili su dobivanje rezultata.[2]
Godine 1897. dobio je Lalandeovu nagradu i zlatnu medalju od strane Pariške akademije nauka koja se dodjeljuje svake godine ″osobi koja napravi najistaknutije zapažanje... za dalji napredak astronomije, u Francuskoj ili drugdje″. [3] Bio je predsjednik Astronomskog društva Pacifika 1902., [4] [5] izabran je za saradnika Kraljevskog astronomskog društva 1904. [6] i nagrađen je zlatnom medaljom Meksičkog astronomskog društva 1905. godine. Iste godine dobio je zvanje doktora nauka (počasnog) na koledžu Santa Clara (danas Univerzitet Santa Clara). [7]
U periodu 1904-05 otkrio je šesti i sedmi Jupiterov mjesec, danas poznate kao Himalija (3. decembra 1904.) i Elara (21. februara 1905.) koristeći teleskopsku fotografiju (negativi staklene ploče) sa 36-inčnim Crossley reflektorom koji je bio nedavno rekonstruisan. U to vrijeme su jednostavno nazivani "Jupiter VI" i "Jupiter VII", a današnja imena su dobili 1975. [8] Prva određena zapažanja Jupiterovih satelita (I - IV) su ona koje je objavio Galileo Galilei 1610. [9] Nisu otkriveni dodatni mjeseci sve dok E. E. Barnard nije posmatrao Amalteju (Jupiter V) 1892. [10]