Pekinška opera
From Wikipedia, the free encyclopedia
Pekinška opera (kineski: 京剧; pinjin: Jīngjù) najdominantnija je forma kineske opere koja kombinuje muziku, vokalno izvođenje, mimiku, ples i akrobatiku. Ona je nastala je u Pekingu, tokom sredine perioda dinastije Ćing (1636–1912), a postala je potpuno razvijena i prepoznatljiva sredinom 19. veka.[1] Ova forma je bila izuzetno popularna na Ćing dvoru i smatra se jednim od kulturnih bogatstava Kine.[2] Glavne izvođačke trupe su bazirane u Pekingu, Tjencinu i Šangaju.[3] Ova umetnička forma je takođe sačuvana na Tajvanu, gde je poznata i kao Guoju Guójù (kineski: 國劇; doslovno: "nationalna opera"). Ona se isto tako proširila se na druge regione kao što su Sjedinjene Države i Japan.[4]
Pekinška opera | |
---|---|
Etimologija | iz Pekinga, poštanska romanizacija Bejđina |
Druga imena | Bejđinska opera, Pekinška opera, Đing opera, Đingđu, Đingsi, Guođu |
Stilističko poreklo | Huej opera, Kuenću, Ćinđang, Han opera |
Tipični instrumenti |
|
Pekinška opera ima četiri glavna tipa uloge: šeng (gospodin), dan (žene), đing (grubi muškarci) i čou (klovnovi). Izvođačke trupe često imaju po nekoliko glumaca od svakog tipa, kao i brojne sekundarne i tercijarne izvođače. Izvođači su sa svojim složenim i živopisnim kostimima jedina fokusna tačka na karakteristično uglavnom praznoj sceni pekinške opere. Oni koriste veštine govora, pesme, plesa i borbe u pokretima koji su simbolički i sugestivni, a ne realni. Pre svega, veština izvođača se ocenjuje se prema lepoti njihovih pokreta. Izvođači se takođe pridržavaju različitih stilskih konvencija koje pomažu publici da navigira u planu produkcije.[5] Slojevi značenja unutar svakog pokreta moraju se izražavati u koraku sa muzikom. Muzika pekinške opere može se podeliti na stilove kipi xīpí (西皮) i èrhuáng (二黄). Melodije uključuju arije, fiksno podešene melodije i obrasce udaraljki.[6] Repertoar pekinške opere obuhvata preko 1.400 dela koja su zasnovana na kineskoj istoriji, folkloru i, sve više, savremenom životu.[7]
Tradicionalna pekinška opera proglašena je „feudalističkom” i „buržoaskom” tokom Kulturne revolucije (1966–1976) i zamenjena je revolucionarnim operama kao sredstvom propagande i indoktrinacije.[8] Nakon Kulturne revolucije, ove transformacije su u velikoj meri poništene. Poslednjih godina pekinška opera pokušala je brojne reforme kao odgovor na opadajući obim publike. Ove reforme, koje uključuju poboljšanje kvaliteta performansi, prilagođavanje novih elemenata izvođenja i izvođenje novih i originalnih predstava, naišle su na mešoviti uspeh.