Kontrakcija dužine je skraćivanje fizičkog tela u smeru kretanja pri kretanju brzinom koja je uporediva sa brzinom svetlosti za faktor , gde je: - brzina kretanja tela, - brzina svetlosti.[1]Hipotezu je prvi postavio G. F. Ficdžerald 1892, a nezavisno od njega i H. A. Lorenc 1895. godine, koji je do 1904. razvio teorijski pristup. A. Ajnštajn je Lorenc-Ficdžeraldovu postavku uzeo kao jednu od osnova posebne teorije relativnosti.[2] Njezina dužina u sistemu mirovanja meri se kraćom od one vlastite u sistemu koji se kreće brzinom , po jednakosti:
gde je: - je relativna brzina između promatrača i objekta koji se kreće, - brzina svetlosti. Dimenzije nekoga tela ne mogu se isto tako apsolutno odrediti kao ni vreme, jer i one zavise od stanja posmatrača.