Bespolno razmnožavanje
biološki proces u kojem se nove individue stvaraju ili od jedne ćelije ili od grupe ćelija, u odsustvu bilo kojeg seksualnog procesa / From Wikipedia, the free encyclopedia
Bespolno, vegetativno ili aseksualno razmnožavanje je proces u kojem organizmi stvaraju genetički slične ili identične sopstvene kopije, bez doprinosa genetičkog materijala nekog drugog organizma. Poznato je i pod nazivima bespolna reprodukcija.
Bakterije se bespolno dele putem binarne fisije; virusi preuzmu kontrolu nad ćelijom domaćina da bi proizveli više virusa; hidra i kvasac su u mogućnosti da se razmnožavaju pupljenjem. Ovi organizmi često ne poseduju različite polove, a sposobni su za "cepanje" u dva ili više sopstvenih primeraka. Većina biljaka ima sposobnost za bespolnu reprodukciju, kao i mrav vrste Mycocepurus smithii. Smatra se da se u potpunosti i redovno razmnožavaju aseksualnim putem.[1][2][3]
Najpoznatiji primeri bespolnog razmnožavanja se primenjuju u voćarstvu ili hortikulturi, gde se od pojedinih biljnih tkiva i organa dobijaju celovite nove jedinke. Najčešći reprodukcijski materijal su oreznice izdanaka, listovi, pupovi, položenice, stoloni, podanci, gomolji, rizomi i druge pogodne vegetativne strukture.
Savremeni način vegetativnog razmnožavanja u ovim i drugim oblastima je putem kulture tkiva, kojom se jedna biljka može umnožiti u praktično beskonačno mnogo primeraka.
Neke vrste koje se reprodukuju bespolno, kao što su hidra i kvasac mogu da pređu na polno razmnožavanje. Na primer, većina biljki je sposobna za vegetativno razmnožavanje – reprodukciju bez semena ili spora, mada se može se reprodukovati i seksualno. Isto tako, bakterije mogu razmenjivati genetičke informacije, tj. rekombinovati genetički materijal, putem povremenog konjugiranja.[4][3]
Drugi načini aseksualna reprodukcije uključuju partenogenezu, fragmentaciju i formiranje spora, koji uključuju samo mitozu. Partenogeneza je rast i razvoj embriona ili semena bez oplodnje jajeta spermatozoidom. Prirodno se javlja kod nekih vrsta, uključujući i niže biljke (gde se naziva apomiksija), beskičmenjaka (npr. dafnija uši, neke pčele i parazitske osice) i kičmenjaka (npr. neki reptili[5] ribe,[6] uključujući i ajkule,[7] a vrlo retko i ptice).[8]
Ponekad se takođe koristi za opisivanje reprodukcije kod hermafroditnih vrsta, koje se mogu samostalno oploditi.