Varijante kineskog jezika
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kineski jezik ili kineski jezici je ogranak sino-tibetanske porodice jezika koji se sastoji od stotina lokalnih jezičnih varijeteta od kojih mnogi nisu međusobno razumljivi. Razlike među pojedinim varijetetima mogu da se porede sa razlikama koje postoje među pojedinim romanskim jezicima, a naročito su istaknute na jugoistoku Kine. Varijeteti kineskog jezika klasificiraju se, ovisno o izvoru i odabranoj kategoriji, na sedam do deset varijetetskih grupa od kojih su najveće Mandarinski jezik (primer Pekinški dijalekt), Wu kineski (primer Šangajski dijalekt), Min kineski (primer Hokkien dijalekt) i Jue kineski (primer Standardni kantonski jezik).
Kineski varijeteti najviše se razlikuju u fonologiji, a u manjoj meri i u vokabularu i sintaksi. Južni varijeteti uobičajeno imaju manji broj početnih konsonanata od severnih i centralnih varijeteta, ali u odnosu na istorijski srednji kineski jezik češće zadržavaju završne konsonante u reči. Svi varijeteti imaju karakteristiku tonskih jezika, fonološko svojstvo zajedničko mnogim jezicima širom sveta ali retko u Evropi, na Bliskom Istoku, južnoj Aziji i Pacifiku. Tonska je karakteristika jezika srodna akcentu srodnom svim jezicima, ali u tonskim jezicima tonski akcenat mora da bude prisutan dok ostali nisu neophodni. Severni varijeteti imaju manje izražene tonske distinkcije od južnih akcenata. Mnogi varijeteti imaju i karakteristiku tonskog sanda pri kojemu se ton menja u zavisnosti od konteksta ili prirode tonova koji ga okružuju. Najkompleksniji tonski obrasci pojavljuju se u pokrajinama Džeđang i Kvantung.