Umirući i uskrsavajući bog
From Wikipedia, the free encyclopedia
Umirući bog ili umirući i uskrsavajući bog (također božanstvo smrti i uskrsa), u komparativnoj mitologiji, relativni motivi koji se pojavljuju u raznim kulturama;[1][2] po običnijem motivu umirućeg boga božanstvo odlazi i ne vraća se,[2] dok se po nešto manje običnu motivu umirućeg i uskrsavajućeg boga božanstvo vraća, uskrsnuto je ili se ponovo rađa, ili u literalnom ili u simboličkom smislu.[2][3][4][5][6]
umirući i uskrsavajući bog | |
---|---|
Frederic Leighton, Povratak Perzefone, 1891. | |
opis | Umirući i uskrsavajući bog rađa se, trpi iskustvo nalik smrti i potom se ponovo rađa. |
zagovornici | James Frazer, Carl Jung, Tryggve Mettinger |
predmet | mitologija |
Od početka 19. stoljeća predloženo je mnogo bogova koji bi se uklopili u ove motive.[3] Primjeri muških božanstava uključuju starobliskoistočna i starogrčka božanstva poput Baala,[7] Melkarta,[8] Adonisa,[9] Ešmuna,[10] Tamuza,[11] Raa, Ozirisa,[12] Isusa i Dioniza.[13] Primjeri ženskih božanstava uključuju Inanu/Ištar, Perzefonu[14] i Bari.
Metode smrti mogu biti različite pa tako nordijskog Baldra ubija sveta strelica njegova nevaljala/zla poujka Lokija, a aztečki Quetzalcoatl (pernata zmija) samospaljuje se poslije prekomjerna opijanja.[2][15] Neki bogovi koji umiru, doživljavaju se također ili kao oni koji se vraćaju ili kao oni koji dolaze u život u nekom drugom obliku, u mnogo slučajeva povezani s vegetacijskim božanstvom u vezi s osnovnom hranom.[2][16]
Tijekom 20. stoljeća debatiralo se o samoj egzistenciji kategorije »umirućeg i uskrsavajućeg boga« te se smislenost kategorije naširoko preispitivala, uzevši u obzir to da se mnogi predloženi bogovi nisu vratili u permanentnom smislu kao isto božanstvo.[1][2][17] Do kraja 20. stoljeća akademski se konsenzus bio oblikovao protiv rezoniranja koje se upotrebljavalo pri predlaganju ove kategorije i ono se opće smatralo neprikladnim iz historijske perspektive.[2][18]