Toplinska vodljivost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Toplinska vodljivost ili provodnost (oznaka: λ) je fizikalna veličina definirana kao količina topline u jedinici vremena, tj. toplinski tok (Φ) koji prolazi nekom tvari kroz plohu ploštine.
S, okomitu na strujanje topline, zbog razlike temperature (∆T) između dviju ploha na udaljenosti l, dakle: λ = (Φ)l/(S∆T).
Mjerna jedinica toplinske provodnosti u SI jest vat po metru i klevinu, W/(mK), definirana kao toplinska provodnost homogene tvari u kojoj razlika temperature od jednoga kelvina među dvjema paralelnim plohama, ploštine po jedan metar kvadratni, razmaknutih jedan metar, uzrokuje toplinski tok od jednog vata.[1]
tvari jednaka je količini topline koju provodi kroz jedinicu površine, u jedinici vremena, pri standardnim uvjetima, a da se pritom vrijednost temperature smanji za jedan stupanj (1 K) na jedinici puta u smjeru strujanja topline. Ovisi o svojstvima tvari koja provodi toplinu. Jedinica za toplinsku vodljivost je W/mK.[2]
Prijenos topline između tijela različitih temperatura vrši se na tri osnovna načina.
- izmjena topline konvekcijom;
- izmjena topline provođenjem;
- izmjena topline toplinskim zračenjem.
Izmjena topline konvekcijom vrši se sudarom, odnosno međusobnim djelovanjem molekula različite prosječne brzine, pri čemu se kinetička energija molekula veće prosječne brzine, uslijed sudara s molekulama manje prosječne brzine jednim dijelom pretvara u toplinsku energiju. Kod povezanih, ali ustitranih molekula krutih tijela i kod električnih izolatora provođenje topline vrši se longitudinalnim titrajima atoma, a kod električnih vodiča ono se vrši gibanjem elektrona. Takav intermolekularni način prijelaza topline zovemo provođenjem topline ili kondukcija topline. Ono ovisi o fizikalnim svojstvima dotičnog tijela.