Sefardi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sefardi (jevr. ספרדים, doslovno Španci) su Jevreji potomci prognanih iz Španije i Portugalije, uglavnom 1492. godine. Njihovi sunarodnici iz Nemačke su Aškenazi. U Bibliji (Avd. 1:20) Sefarad se odnosi na Malu Aziju, ali je u srednjem veku doveden u vezu sa Španijom. Taj izraz je u popularnoj upotrebi počeo da označava i Jevreje iz islamskog sveta. Raštrkani na sve četiri strane sveta, među ono malo stvari koje su poneli sa sobom nalazila se njihova bogata kulturna ostavština, melodičan jezik i nostalgične romanse koje su ih vezivale za stari kraj. Sa druge strane, zemlje koje su ih primile raširenih ruku imale su sreću da steknu izvanredne građane: intelektualce, lekare i trgovce koji su činili da privreda procveta gde god da su se nastanili.
Sefarad je, zapravo, hebrejski naziv za Španiju a, u užem smislu, los sefardím (množina od sefardí) su Jevreji poreklom sa Iberijskog poluostrva. Sefard je prvenstveno jedno kulturno i lingvističko određenje, koje se odnosi na posebnu religijsku praksu i običaje, te jezik. Postoji jedinstven narodni govorni jezik - jevrejsko-španski (el judeo-español), te pisani duhovni - ladino. Posebno su popularne sefardske romanse, lirsko-epska poezija korena iz vremene koje je prethodilo i u vreme Rekonkiste. U sefardske junake spadaju divovi jevrejske filozofije, na primer Rabi Moše ben Majmon (רמב"ם, Rambam, Majmonides), Ben Jozef Sa'adija i Jehuda Ha'Levi. Po izgonu srećemo jednog od uticajnijih filozofa svetskih razmera i karaktera, izopštenog racionalistu Baruha de Spinozu.