Ropstvo u staroj Grčkoj
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ropstvo u staroj Grčkoj bilo je uobičajena institucija, kao i u drugim antičkim društvima. Procenjuje se da je većina atinskih građana posedovala bar po jednog roba, a grčki pisci uglavnom su ropstvo smatrali i prirodnim i nužnim. Na određeno preispitivanje tog stanovišta nailazi se u sokratovskim dijalozima, a kod stoičkih filozofa nalazi se najstarija zabeležena osuda ropstva.[2]
Danas historiografija razlikuje robove koji su predstavljali ličnu pokretnu imovinu vlasnika i robove koji su bili vezani za zemlju, kakvi su, na primer, bili penesti u Tesaliji ili heloti u Sparti, koji su više nalikovali srednjovekovnim kmetovima i na neki način bili smatrani delom nekretnine na kojoj su se nalazili. Lični rob je osoba lišena slobode i prisiljena da se potčini vlasniku, koji ga može kupiti, prodati ili ga posuditi drugoj osobi, kao i bilo koju drugu ličnu stvar.
Proučavanje ropstva u staroj Grčkoj susreće se sa značajnim metodološkim problemima. Dokumentarni izvori su raštrkani i sačuvani u vrlo fragmentarnom stanju, i pri tom se uglavnom odnose na Atinu. Nijedan antički spis ne bavi se u celini ovom temom, a i grčki zakoni zanimali su se za ropstvo samo kao za izvor prihoda. U grčkim komedijama i tragedijama robovi su prikazani na stereotipan način, dok se u ikonografiji ne uočava razlika u prikazivanju robova i zanatlija.