Specijalna teorija relativnosti
From Wikipedia, the free encyclopedia
Specijalna teorija relativnosti je fizička teorija koju je 1905. godine formulisao nemački fizičar Albert Ajnštajn. Te godine je u nemačkom naučnom časopisu Annalen der Physik objavio članak "O elektrodinamici pokretnih tela"[1], u kojem je izložio ideje ove teorije, koja je svojom sadržinom sprovela svojevrsnu revoluciju u svetu fizike.
Galilejev princip relativnosti, formulisan oko tri veka ranije, govorio je o tome da su sva kretanja relativna. Dopunjen postulatom o konstantnosti brzine svetlosti u vakuumu za sve inercijalne posmatrače obrazovao je osnovu jedne velike teorije koja je trebalo da promeni dotadašnje shvatanje sveta. Ova dva postulata uzeta zajedno formirali su celinu koja je se protivila klasičnoj mehanici i uvreženim principima koje dotad niko nije dovodio u pitanje. Ova teorija ima mnoštvo iznenađujućih posledica koje se na prvi pogled čine protivnim "zdravorazumskom" shvatanju i standardnoj percepciji sveta u kojoj su prostor i vreme apsolutne kategorije. Specijalna relativnost odbacuje njutnovska načela o apsolutnom prostoru i vremenu tvrdnjom da prostorni i vremenski intervali između bilo koja dva događaja zavise od stanja kretanja posmatrača, ili da različiti posmatrači različito opažaju prostorne i vremenske intervale istih događaja. S druge strane brzina svetlosti u vakuumu uzeta je kao apsolutna veličina, ista za sve inercijalne referente sisteme, koja se ne može nadmašiti, odnosno koja predstavlja najveću moguću brzinu u prirodi.