Dušanov zakonik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dušanov zakonik[1] (u starim prepisima Zakon blagovjernago cara Stefana) je bio najviši pravni akt u kratkotrajnom Dušanovom carstvu iz 14. veka.
Nastao je prevođenjem vizantijskih zbirki propisa iz tog vremena, pre svega Vlastareve Sintagma iz 1335. godine. Zakonik je usvojen 1349. na saboru u Skoplju a dopunjen 1354. godine u Seru, svega godinu dana prije Dušanove smrti.[2] Cilj Zakonika je bio da Dušanovo carstvo pretvori u Vizantiju.
Dušanovim Zakonikom iz 1349. godine položaj seljaka je znatno pogoršan.[3] Zakonik celokupno stanovništvo deli na dve najmnogobrojnije kategorije „na vlastelu, kao gospodare zemlje, i na sebre, kao naseljenike na zemljama, zemljoradnike.”[4] Takođe, Zakonik cara Dušana poznaje i kategoriju ropskog stanovništva. Po Zakoniku, robovi (otroci) su "baština večna" vlastelina.[5]
Dušanov zakonik se, uz Zakonopravilo iz 13. veka, smatra najvažnijim zakonom (ustavom) srednjovekovne Srbije.