Revolucija u Mađarskoj 1848.
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ova revolucija pored općih značajki europskih ustanaka protiv feudalnih vlastodržaca i oslobađanja kmetova te borbi za druga temeljna ljudska prava je imala prvenstveno karakter mađarske borbe za samostalnost i nezavisnu državu.
Mađarska revolucija | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Mihály Zichy: Sándor Petőfi recitira narodnu pjesmu | |||||||||
| |||||||||
Sukobljeni | |||||||||
Austrijsko Carstvo Hrvatsko Kraljevstvo Vojvodina Rusko Carstvo |
Kraljevina Ugarska | ||||||||
Vođe | |||||||||
Ferdinand I. Franjo Josip I. Josip Jelačić Nikola I. |
Lajos Kossuth Józef Bem | ||||||||
Vojne snage | |||||||||
Austrijsko Carstvo: 170.000 Rusko Carstvo: 200.000 Ukupno: 370.000 |
Ukupuno: 170.000 |
Od početka 19. stoljeća nositelj mađarskoga nacionalnog pokreta postalo je, za razliku od 17. i 18. stoljeća kada su nositelji ugarske nacionalne ideje bili magnati, srednje plemstvo na čelu s Lajosem Kossuthom (1802. – 1894.). 15. ožujka 1848. u Pešti i Budimu održani su masovni prosvjedi koji su mađarskim reformistima omogućili da objave svoj popis od „dvanaest zahtjeva“, kojima su se tražile veće građanske slobode i šira nacionalna, posebice gospodarska, samostalnost. Prosvjedi su prerasli u revoluciju. Pod vodstvom Lajosa Kossutha i Lajosa Batthyányja zbačeni su Habsburgovci, a u Mađarskoj je osnovana republika. Zbog politike centralizacije i mađarizacije, politiku prve mađarske neovisne vlade nisu podržali nemađarski narodi, osobito Hrvati, ali i Slovaci, Ukrajinci, Srbi i Rumunji. Oduzimanjem Habsburgovcima pravo na ugarsko prijestolje u travnju 1848., Ugarski sabor nije naišao na potporu velikaša i vojske.
Nakon što je poražena revolucija u samoj Austriji, a na vlast došao Franjo Josip, započela je borba protiv Mađara, a Austrijancima su se u njoj pridružili i drugi narodi (Hrvati, Srbi, Slovaci, Rumunji i transilvanijski Nijemci, koji nisu htjeli prihvatiti mađarsku vlast. Hrvate je predvodio ban Josip Jelačić. Bilo je međutim i pripadnika tih naroda na mađarskoj strani kao ugarski Hrvati. Od pojedinaca, posebno se isticao Srbin Jovan Damjanić koji je zapovijedao 3. mađarskim korpusom. Od rujna 1848. mađarsku revolucionarnu vojsku pritisnule su s juga hrvatske postrojbe pod vodstvom bana Josipa Jelačića. U početku su mađarske snage počele pobjeđivati, no onda je Franjo Josip tražio pomoć ruskoga cara Nikole I., „žandara Europe“, te je njegova vojska napala Mađarsku. Usprkos nizu sjajnih pobjeda nad carskim postrojbama, mađarski su revolucionari konačno poraženi 13. kolovoza 1849. kraj Világosa, gdje je mađarsku vojsku potukla austro-ruska vojska. General Artúr Görgey predao se u kolovozu 1849., a Julius Freiherr von Haynau, austrijski vojskovođa, postao je upravitelj zemlje kroz sljedećih nekoliko mjeseci. 6. listopada zapovijedio je pogubljenje 13 vođa mađarske vojske kao i premijera Mađarske Republike Battyanyja, dok je Kossuth na vrijeme otišao u izbjeglištvo. Kroz sljedeće godine Mađarska je bila podijeljena na pet okruga pod vojnom upravom, a upraviteljem Mađarske imenovan je nadvojvoda Albrecht von Habsburg. Hrvatska i Slavonija tada su sasvim odvojene od Mađarske.