Rat u istočnoj Ukrajini
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rat u istočnoj Ukrajini (ukr. Війна на сході України) ili ranije Oružani sukob na istoku Ukrajine (rus. "Вооружённый конфликт на востоке Украины") je oružani sukob koji se od proljeća 2014. u istočnim područjima Ukrajine vodi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te proruskih separatističkih paravojnih postrojba samoproglašene Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike na drugoj strani, u početku predvođene ruskim državljaninom Igorom Strelkovom. Proruski pobunjenici primaju presudno važnu podršku Rusije, a Rusija 2019. godine omogućuje tamošnjim stanovnicima da postanu ruski državljani, te sredinom iste godine rusku putovnicu navodno dobiva njih oko 1500 svakog tjedna.[1][2]
Rat u istočnoj Ukrajini | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
sukob: Rusko-ukrajinski rat | |||||||
Zračna luka u Donjecku u prosincu 2014., Euromajdan i Tenkovi DNR | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
Ukrajina |
Rusija | ||||||
Jačina | |||||||
50.000 vojnika | 20.000 vojnika, uključujući 3000 – 4000 ruskih dobrovoljca (prema separatistima)
~ 10.000 boraca (prema stručnjacima) 7500 + rusko pješaštvo (Izvori NATO) |
Оновлювана мапа бойових дій на сході України | |
---|---|
Gradovi pod okupacijom DNR i LNR Trenutni sukobi Gradovi pod kontrolom i upravom Ukrajinske vlade | |
Lokacija | istok Ukrajine |
Dio ukrajinskog državnog teritorija je pod kontrolom proruskih snaga, koje prema procjenama ukrajinskih vlasti broje krajem 2017. godine 40 000 lokalnih separatista uz krucijalno važnu podršku 6000[3]ruskih vojnika.
Prema pojedinim međunarodnim institucijama, u Ukrajini je tijekom 2014. i 2015. poginulo najmanje 2.000 ruskih vojnika[4][5] odnosno 3.177 ruskih državljana.[6] Ruske vlasti tvrde da je riječ o građanskom ratu u Ukrajini, ali zapravo ne skrivaju svoju presudno važnu potporu pobunjenicima, izuzev što ondje nema ruskih vojnika koji bi nosili službena obilježja ruskih vojnih snaga. Tvrdi se da je u Ukrajini samo tijekom 2016. ostalo stacionirano gotovo 10 tisuća ruskih vojnika.[7][8]
Najintenzivniji dio rata je okončan u rujnu 2014. godine, od kada se izmijenjuju primirja i razdoblja sukoba. Do sredine 2018. godine izginulo je u ratnim zbivanjima oko 10 i pol tisuća ljudi.[9]
Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. euromajdanskim protestima svrgnut dotadašnji proruski predsjednik Viktor Janukovič te uspostavljena nova prozapadna i proeuropska vlada na čelu s predsjednikom Oleksandrom Turčinovim i Arsenij Jacenjukom. Nakon ruske aneksije Krima, u dijelovima istočne Ukrajine uz pomoć ruske vojske počeli su se formirati paralelni organi vlasti s vlastitim naoružanim milicijama. Građani su u početku bili sudržani bez obzira na to što su novu ukrajinsku vlast smatrali nelegitimnom. Naoružane proruske skupine u početku su organizirali i vodili ruski državljani Igor Strelkov, Aleksandar Borodaj, Igor Bezler, Aleksandar Možajev Babaj, Valerij Motorola, Aleksej Karjakin i drugi.
Sukob je formalno započeo 7. travnja kada je Turčinov objavio pokretanje "antiterorističke operacije" s ciljem da se na istoku Ukrajine uspostavi "ustavni poredak". To je za posljedicu imalo niz oružanih incidenata koji su relativno brzo eskalirali u oružane sukobe širih razmjera, pri čemu je ukrajinska vlada počela protiv pobunjenika koristiti oklopne jedinice, topništvo i ratno zrakoplovstvo. Ukrajinske snage su od lipnja do početka srpnja uspjele pobunjenike potisnuti iz nekoliko njihovih važnih uporišta kao što su luka Mariupolj i gradovi Slavjansk i Kramatorsk. Sukob je dodatno eskalirao s obaranjem malezijskog putničkog zrakoplova u lipnju 2014. pri čemu je stradalo nekoliko stotina državljana Europske unije. Do sredine kolovoza su ukrajinske snage napredovale do nadomak glavnih pobunjeničkih uporišta - gradova Donjeck i Lugansk, ali su u drugoj polovici kolovoza odbačene dalje od ruske granice. Ukrajinske snage su pretprjele teške gubitke, te je u rujnu 2014. god. sklopljeno primirje kojim je široko područje ostavljeno pod vlašću proruskih separatista; ukrajinske vlasti ovakav ishod pripisuju otvorenoj intervenciji oružanih snaga susjedne Rusije na strani pobunjenika.
Rat u istočnoj Ukrajini se smatra najvećim oružanim sukobom u Europi nakon velikosrpske agresije 1990.-ih godina.
Tijekom višegodišnjeg sukoba sklapan je i kršen niz primirja; tako se 2019. bilježe primirja u ožujku,[10] lipnju[11] i srpnju.[12]
U sukobu s većom i snažnijom Rusijom, Ukrajina prima važnu podršku NATO pakta,[13] pri čemu se za vojne snage uglavnom pruža podrška osiguravanjem obuke za pripadnike vojnih postrojbi, te dopremanjem nesmrtonosnih vojnih sredstava poput sredstava veze, vojnih kompjutorskih sistema, radara, sredstava za noćno promatranje i sl.[14][15] Ukrajini - koja i sama ima snažnu vojnu industriju - ključne su isporuke sredstava visoke tehnologija, te su zemlje NATO-a u zadnjim godinama isporučile oružanim snagama Ukrajine i znatne količine najmodernijeg letalnog naoružanja.[16][17] Uvježbava se i izravniji angažman NATO snaga; tako je 2014. god. oko 1300 vojnika iz 15 zemalja NATO pakta sudjelovalo u vježbi "Rapid Trident" na tlu Ukrajine,[18] te se pod tim nazivom vojne vježbe nastavljaju održavati svake godine.[19][20]
Sjedinjene Američke Države[21] i Europska unija[22] su zbog ruskog angažmana u Ukrajini nametnuli Ruskoj Federaciji i značajne gospodarske sankcije. S obzirom na to da tim sankcijama nije prekinut izvoz nafte i plina iz Rusije, koji predstavljaju glavni izvor vanjskotrgovinskih prihoda (oko dvije trećine) i oslonac državnog proračuna (prihodi od energenata tu sudjeluju s približno polovinom), te da većina zemalja svijeta ne sudjeluje u tim sankcijama, sankcije su samo donekle produbile gospodarsku krizu u Rusiji - koja se međutim našla gospodarski teže pogođenom zbog pada cijene energenata na međunarodnom tržištu, koji se dogodio nakon početka rata 2014.[23][24] Valja opaziti da neki analitičari povezuju odluku Saudijske Arabije i drugih bliskih američkih saveznika iz Arapskog zaljeva da organizirano snize cijenu nafte 2014. godine - očitoj nakani da se naškodi ruskim interesima; makar aktivnosti OPEC-a nisu službeno bile povezane sa stanjem u Ukrajini.[25] Ozbiljno zategnuti odnosi između zemalja OPEC-a i Rusije počeli su se poboljšavati tek nakon više godina.[26]
Prema ukrajinskom državnom vrhu, cilj ruskog pritiska na Ukrajinu nije samo aneksija istoka Ukrajine, nego pretvaranje čitave te zemlje u "rusku koloniju".[27]