Hrvatsko-mletački ratovi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Hrvatsko-mletački ratovi, višestoljetni niz periodičnih oružanih sukoba, koji su se na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora s duljim ili kraćim prekidima i s različitim intenzitetom vodili između Primorske Hrvatske (do 10. stoljeća), Hrvatskog Kraljevstva (do 12. stoljeća samostalnog, a nakon toga u personalnoj uniji s Ugarskom) i Mletačke Republike. U te su sukobe na protumletačkoj strani bili uključeni i pripadnici hrvatskog naroda izvan teritorija kojeg je obuhvaćalo Hrvatsko Kraljevstvo, i to na području samostalnih Neretvanske Kneževine i Humske Zemlje na jugu, te na sjeveru, u Istri, koja je tada bila u sklopu njemačko-austrijskih državnih tvorevina (Pazinska knežija, odnosno šire, Istarska marka).
Hrvatsko-mletački ratovi | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Spomen-ploča hrvatskoj pobjedi neretvanskih gusara nad Mlečanima u bitki kod Makarske 887. godine | |||||||||||
| |||||||||||
Sukobljeni | |||||||||||
7. stoljeće – 10. stoljeće Primorska Hrvatska Neretvanska Kneževina 10. stoljeće – 1102. Hrvatsko Kraljevstvo 1102. – 1358. Hrvatsko Kraljevstvo Kraljevina Ugarska |
Mletačka Republika | ||||||||||
Vođe | |||||||||||
knez Mislav knez Družak knez Trpimir knez Domagoj knez Branimir kralj Svetoslav Suronja kralj Krešimir III. knez Berigoj kralj Stjepan I. kralj Petar Krešimir IV. kralj Koloman kralj Bela I. (II.) kralj Bela II. (III.) kralj Ljudevit Anžuvinac |
duždevi Ivan I. Particijak, Petar Tradenik, Urso I. Particijak, Petar I. Kandijan † Petar III. Kandijan Petar II. Orseolo Oton Orseolo Dominik I. Kontaren Ordelaf Falier † Dominik Michiel Henrik Dandolo Andrija Dandolo Ivan Dolfin |
I hrvatska i mletačka povijest općenito su zapravo velikim dijelom obilježene ratovanjima. Međusobni hrvatsko-mletački sukobi javljaju se već od uspostave država tih dvaju naroda (7. i 8. stoljeće), pojačavaju u 9., znatno smanjuju u 10., pa opet počinju jače u 11. stoljeću, i s različitom silinom (uz povremena zatišja ili primirja) traju sve do 1358. godine kada dolazi do sklapanja Zadarskog mira. Tada započinje nešto mirnije razdoblje, ali već početkom 15. stoljeća, uz drukčije odnose snaga i u drukčijim uvjetima, vojni se sukobi Hrvata i Mlečana nastavljaju sve do ukinuća Mletačke Republike.
Uzroci hrvatsko-mletačkih ratova leže u težnji obiju strana da ovladaju dalmatinskim gradovima u kojima je bilo pretežno romansko žiteljstvo i koji su, kao bizantska Tema Dalmacija, bili dio Bizantskog Carstva. Mlečani su uz to imali niz drugih motiva, od uspostave slobodne plovidbe Jadranskim morem (bez plaćanja danka hrvatskim vladarima), do korištenja mnogih resursa koji su im bili potrebni, a nalazili su se na hrvatskoj obali, kao što su sirovine (npr. šume bogate drvom), radna snaga i tržište za prodaju njihovih proizvoda.
Nakon prvih pokušaja Mletačke Republike da preuzme kontrolu nad sjeveroistočnom stranom Jadrana, prekretnica je bio poraz njezinih pomorskih snaga u bitki kod Makarske 18. rujna 887. godine u kojoj je poginuo dužd Petar I. Kandijan. Sukobi su odonda smanjeni ili su prestali, jer je Republika svetog Marka od tada (ili pak nešto kasnije) počela plaćati godišnji danak za slobodan prolaz Jadranskim morem, i to je trajalo skoro do samog kraja 10. stoljeća. Slijedila su burnija razdoblja u kojima su Mlečani na kraća ili dulja razdoblja ovladali većim ili manjim brojem hrvatskih priobalnih gradova, te obalom i otocima. Najprije je dužd Petar II. Orseolo oko 1000. g., prestavši plaćati danak, svojom ratnom mornaricom zauzeo mnoge dalmatinske gradove (među kojima Rab, Zadar, Biograd, Trogir, Split, Vis, Korčulu, Lastovo i Dubrovnik) od kojih se zatim većina uskoro oslobodila mletačke vlasti. U prvoj polovici i sredinom 11. stoljeća oslobađali su ih hrvatski kraljevi Stjepan I. i njegov sin Petar Krešimir IV., pa je Dalmacija u vrijeme potonjeg bila pod hrvatskom krunom.
U 12. stoljeću Mlečani su ponovno zavladali dijelom hrvatske obale, ali su je hrvatsko-ugarski kraljevi (npr. Koloman, Bela I. (II.)) uspijevali povremeno vratiti pod svoju vlast. Nestabilno stanje, ratne operacije i prelaženje hrvatskog obalnog teritorija iz ruke u ruku nastavilo se kroz 12., 13. i 14. stoljeće. Pritom je protiv Mlečana posebno mnogo ratovao grad Zadar, pa su se najintenzivniji zadarsko-mletački ratovi vodili u razdobljima 1115-1118., 1159-1180., 1181-1202., 1242-1247., 1311-1313. i 1345-1346. godine. Kada je kralj postao Ljudevit (Ludovik) Anžuvinski, odlučio je Mlečane u potpunosti izbaciti iz svog kraljevstva. Nakon prvih neuspješnjih ratnih pohoda, skupio je dovoljno vojne moći da ih u ratu 1356-1358. g. pobijedi i Zadarskim mirom pripoji hrvatsku stranu Jadrana Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu 1358. g., te osigura 50-godišnje mirnije razdoblje s Mlečanima.
Kupnjom Dalmacije od kralja Ladislava Napuljskog 1409. godine Mletačka je Republika, od 1420. g. pa nadalje, ponovno uspostavila kontrolu nad najvećim dijelom hrvatske obale Jadranskog mora, ali ni tada ratovanja Hrvata i Mlečana ne prestaju, nego postaju sve više dio širih vojno-političkih previranja i sukoba, ulaskom novih velikih sila na područje šire južnoeuropske regije: Habsburške Monarhije i Turskog Carstva. Počinje razdoblje Mletačko-osmanskih i Habsburško-mletačkih ratova (u potonje su uključeni npr. Rat Svete lige i Uskočki rat). U tim su ratovima sudjelovali, ponekad i na suprotnim stranama, dijelovi hrvatske feudalne vojske, odnosno pojedine hrvatske postrojbe.
Padom Mletačke Republike 1797. godine hrvatske vojne snage sudjeluju u sklopu vojske Habsburške Monarhije u ratovima protiv država sljednica propale republike – Napoleonove revolucionarne Francuske i Talijanskog Kraljevstva.