Međunarodno pravo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Međunarodno pravo je pravo koje se primjenjuje bez obzira na državne granice . Ono što ga čini osobitim u odnosu na unutarnje pravo je specifičnost njegove sankcije i sprecifičnost vršenja prisile. U bliskoj prošlosti ovo pravo nije imalo sankciju, a prisila koja se trebala vršiti prema određenim međunarodnim subjektima, vršena je posredno ili je izostavljena. To su i razlozi zašto su mu određeni teoretičari odricali pravni karakter i nisu ga smatrali posebnom vrstom prava.
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Međunarodno pravo je sistem pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata toga prava. Dakle, osnovni elementi su:
a.) međunarodno pravo je sistem pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja da ono u svojoj cjelini nema praznina. Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom tijelu, vrlo je mala mogućnost da se sudija/arbitar suoči sa problemom pravne praznine, mada se i to u rijetkim slučajevima dešava. (ili je pravilo previše uopštene, te time ne nudi rješenje, ili ne postoji pravilo općeg međunarodnog prava, koje neku materiju reguliše, jer ne postoji konsenzus država o nekom pitanju ili pravilo u praksi nije moguće primjeniti)
b.) međunarodno pravo na pravni način uređuje odnose između svojih subjekata
c.) pojam subjekta međunarodnog prava se kroz historiju mijenjao:
i. vladari država
ii. nosioci prava i obveza
iii. suverene države
iv. danas i «međuvladine» međunarodne organizacije
v. priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost (oni su privremeni subjekti s ograničenom pravnom i poslovnom sposobnošću)
Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o pravu! (iako se ta pravila često krše) U mnogo čemu se razlikuje od unutarnjeg prava: