Geohronološki metod
From Wikipedia, the free encyclopedia
Geohronološki metodi ili metodi geohronologije, prema standardnoj geohronološkoj klasifikaciji, temelje se na dva osnovna pristupa određivanja starosti događaja tokom Zemljine prošlosti:
Apsolutna hronologija se odnosi na manje ili više preciziranu apsolutnu starost (u godinama, stoljećima, milenijima, milionima i milijardama godina), a relativna na - starosne relacije među pojedinim slojevima, uzorcima i nalazima.[1][2]
Imajući u vidu univerzalni značaj geohronologije u sistemu prirodnih nauka i činjenicu da ona uvijek predstavlja izuzetno atraktivnu i dinamičnu naučnu oblast, bilo je neophodno da se naredni prikaz ograniči samo na izbor šire prihvaćenih savremenih metoda određivanja starosti, njihovu suštinu i (moguće) posebne prilagodbe određenim istraživanjima. Podjela ovih metoda na apsolutnohronološke i relativnohronološke je relativna. Mnogi od njih se mogu argumentirano svrstavati u obje ove kategorije, zavisno od polaznih ciljeva i ostvarenih rezultata, a posebno od relativne pouzdanosti i konkretnih međuodnosa u određenom kompleksu primijenjenih metoda. Savremene geohronološke metode počivaju na sveukupnim rezultatima primjene mogućih postupaka i procedura apsolutnog i relativnog određivanja starosti.
Na potrebu veoma pažljivog izbora raspoloživih metoda u određivanju starosti slojeva zemljine kore ili fosilnih nalaza bioloških tragova, upozoravaju mnoge greške, ali i podvale u pretkodnim istračivanjima. Jedan od primjera su "ostaci" famoznog tzv. Piltdaunskog čovjeka:
Godine 1911., u blizini engleskog mjesta Piltdown Common (u okrugu Sussex), graditelji puta su u nekoj staroj grobnici našli jednu razbijenu lobanju. Izvjesni pravnik Čar1s Doson je posredovao da ona dospije u Britanski muzej, kod Artura Smita Vudvorda, uglednog paleontologa. Već prve analize su pokazale da je 'Piltdownski čovjek' imao naprednije hominidne osobine od neandertalčevih. Skupa nastavljaju pretraživanje nalazišta, pa Doson (u Vudvordovom prisustvu) otkriva i viličnu kost, koja je imala upadljive majmunske osobine. Senzacionalna kombinacija naprednih hominidnih i tipičnih pongidnih svojstava nalaza, inspirišu Vudvorda da ga opiše kao Eoanthropus dawsoni ("Dosonov rani čovjek") i označi kao veoma značajnu kariku u procesu antropogeneze. Međutim, uporednim hemijskim analizama tokom 1950-ih (kvantiteta flora i azota), dokazano je da se ovdje u stvari radi o fosilnoj lobanji pripadnika vrste Homo sapiens i današnjoj vilici šimpanza, koja je (radi uvjerljivosti) bila obojena kalijum-dihromatom. Nažalost, u međuvremenu je eoantropus ušao čak i u svjetsku (pa i našu) udžbeničku literaturu iz koje do današnjih dana njegov prvoopisani status nije do kraja izbačen. Doson je umro 1916, a Vudvord 1944. godine, tako da je jedan od njih (možda i oba ili čak neko treći) sa sobom) odnio tajnu 'Piltdownskog čovjeka'.[3]