Erwin Schrödinger
From Wikipedia, the free encyclopedia
Erwin Rudolf Josef Alexander Schrödinger (Beč, 12. august 1887 – Beč, 4. januar 1961) bio je austrijski fizičar.[1][2]
Erwin Schrödinger | |
---|---|
Rođenje | (1887-08-12) 12. august 1887. |
Smrt | 4. januar 1961(1961-01-04) (73 godine) Beč, Austrija |
Rođen je kao sin jedinac dobro obrazovanih roditelja. Do 11. godine obrazovao se kod kuće, a nakon toga je pohađao školu da se pripremi za Bečki univerzitet.
Tamo je diplomirao fiziku te je ostao na univerzitetu do Prvog svjetskog rata u kojem je učestvovao na italijanskom frontu. Nakon rata vraća se u Beč gdje se ženi i 1921. dobija poziciju teorijskog fizičara na sveučilištu u Zürichu. Šest godina koje je tu proveo bile su među najproduktivnijima u njegovoj karijeri, iako je na mehanici valova počeo raditi tek 1925. Već 1926. objavio je svoj rad gdje kretanje elektrona u atomu opisuje kao talasnu funkciju. Godine 1927. dobija veliko priznanje, jer ga pozivaju na Berlinski univerzitet gdje bi trebao zamijeniti Maxa Plancka. Tamo ostaje do 1933. kada zbog nacista odlazi na Oxford. Iste godine podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku sa Paulom Diracom.[3]
Godine 1938. vraća se u Austriju, ali nakon što je Njemačka pripaja, emigrira u Dublin gdje se bavi filozofijom fizike. Godine 1960. vraća se u Beč i godinu dana kasnije umire.
Schrodingerova jednačina kretanja elektrona je osnovna jednačina u modernoj kvantnoj fizici. Potpuno odbacuje pokušaje da se kretanje elektrona odvija po određenim putanjama u atomu i nastoji opisati njihovo kretanje isključivo valnim svojstvima. U nekom trenutku ta vjerovatnoća da se elektron nađe u nekoj tački prostora jednaka je kvadratu apsolutne vrijednosti valne funkcije. Valna funkcija se mijenja ovisno o kvantizaciji elektrona. Pomoću te jednačine dobija se kvantofizikalni model svakog pojedinog atoma. Ipak, tu jednačinu je iznimno teško riješiti i očekuje se da će svoju punu upotebnu vrijednost dosegnuti daljnjim razvojem računara.
Posebno je poznat po postuliranju Schrödingerove jednačine, jednačine koja pruža način za izračunavanje talasne funkcije sistema i kako se ona dinamički mijenja u vremenu. On je skovao termin "kvantna zapetljanost",[4][5][6] i bio je najraniji koji je o tome raspravljao, učinivši to 1932.[7]
Pored toga, napisao je mnoga djela o različitim aspektima fizike: statističkoj mehanici i termodinamici, fizici dielektrika, teoriji boja, elektrodinamici, općoj relativnosti i kosmologiji, a napravio je i nekoliko pokušaja da izgradi jedinstvenu teoriju polja. U svojoj knjizi Šta je život? Schrödinger se bavio problemima genetike, posmatrajući fenomen života sa stanovišta fizike. Veliku pažnju posvetio je i filozofskim aspektima nauke, antičkim i orijentalnim filozofskim konceptima, etici i religiji.[8] Pisao je i o filozofiji i teorijskoj biologiji. U popularnoj kulturi najpoznatiji je po svom misaonom eksperimentu "Šredingerova mačka".[9][10]
Provodeći većinu svog života kao akademik sa pozicijama na raznim univerzitetima, Schrödinger je, zajedno s Paulom Diracom, dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1933. za svoj rad na kvantnoj mehanici, iste godine kada je napustio Njemačku zbog svog protivljenja nacizmu. U svom privatnom životu, živio je i sa suprugom i sa ljubavnicom, što je moglo dovesti do problema zbog kojih je napustio svoju poziciju u Oksfordu. Nakon toga, sve do 1938. godine, bio je na poziciji u Grazu, Austrija, sve do nacističkog preuzimanja vlasti kada je pobjegao, da bi konačno pronašao dugoročni aranžman u Dablinu u Irskoj, gdje je ostao do penzionisanja 1955. godine i gdje je imao nekoliko seksualnih veza sa maloljetnicama.